Izvor fotografije: Shutterstock.com
Slavni konte Vicko Bujović iz Perasta, živio je krajem XVII do početka XVIII vijeka, ukupno 49 godina. Borio se protiv gusara, a kasnije i sam bio optužen od Dubrovačke republike da je bio gusar. Venecijanska republika ga je smatrala odanim i podigla je njegov društveni status davanjem titule (konte). Slavni bokeški slikar Tripo Kokolja, takođe iz Kotora, bio mu je kum na vjenčanju i napravio je njegov poznati portret koji se čuva u Muzeju Perasta. Konte Vicko Bujović, bio je, kažu sva dostupna pisana svjedočanstva, žestoke naravi, pa se zamjerio Peraštanima. I oni njemu. Razočaran, napisao je:
”Vi ste izmjerili što je pravda, regula i Bog. Strah me je da sam ja sa druge strane. Možda me je more otrovalo, svijet koji sam vidio.
Ostavio je iza sebe palatu u kojoj je danas Muzej Perasta (osnovan 1937. godine kad je donijet i Statut ove kulturne ustanove). I taj nevoljeni konte Vicko Bujović i njegovi protivnici, ugledni peraštani, Zmajevići, dakle, te dvije antagonističke familije, imali su zajedničku svetinju: bio je to Perast.
„Mili i dični Peraste“, kako je konte Bujović govorio čak i kad je gorak bio.
Ostavština, legat, poklon rodnoj grudi, to je bila vijekovima misija svih bokeških bogatuna, slavnih diplomata, admirala. Nezamislivo je to danas. Današnji Bokelji se šale na svoj račun pa kažu da im je od svih istorijskih dokumenata najvažniji Austrijski katastar. Nekima, sa dubljim korijenima, valjao bi može biti i kakav sličan „posjedovni“ dokument još iz vremena Venecijanske republike. Ali, nema toga bogatuna ili bogatog vagabunda kome je ovdje dobro, a koji je spreman da pokloni kakvu „slobodnu“ nekretninu u plemenite svrhe (muzej, škola, galerija). Istina, treba reći, niti te građevine današnje imaju stila, niti duha, a nemaju ni kvaliteta da bi izdržale probu vremena i nevremena, pa da dožive vječnu, vanvremensku vrijednost grandiozne peraške palate Bujovića.
Kad su, znatno kasnije, austrijski „financi“ trčali za krijumčarima duvana sa Krivošija, nije im palo na pamet da „robu“ možda kriju u nekoj od bokeških aristokratskih kuća-palata. Ta bokeška plutokratija znala je da bude tolerantna. Na tom nivou fine, ne pretjerane dekadencije, Boka se uzdizala na najviši nivo građanskog integrizma. Čuvao se život u tim gradovima, u velikim, prostranim palatama, od kojih su neke služile, kako činjenice govore, samo kao prostor za društvo i zabavu.
Pomorska tradicija i psihologija pomoraca, dozvoljavala je tu dekadenciju. Ona im je pripadala, pa je razumljivo da je „na drugu bandu“ građanske kulture to bilo viđeno kao pretjerivanje. A, bilo je ustvari njegovanje najboljih vrlina, pa čak i kad bi hedonizam dominirao.
Čime se građanstvo „milog i dičnog Perasta“ i svih bokeških gradića, naselja i zaseoka danas ispunjava? Pune se apartmani i gliseri, brodovi i barke, pune se džepovi i škrinje. I to je, hvala onome na visini, odlično, neka traje i napreduje.
Ali, uprkos novorođenom zgrtačkom karakteru, gdje je to građanstvo bokeško zaista, gdje je društvenost? Je li manje međusobno blisko nego u srednjem vijeku, a izgleda da jeste, je li više sebično nego u srednjem vijeku (a, izgleda da i to jeste), jesu li danas ta građanska pitanja manje važna nego onda (izgleda da je tako).
I turizam i more i plovidba i dobrobiti od pomorstva, jesu dar sa nebesa za ovo podneblje. Ali, trka, bezumna, brža od vremena, nema perspektivu. Kao ni građevine koje nikoga neće impresionirati nakon nekoliko decenija. A, eto, konte Vicko Bujović iz XVII vijeka, njegova grandiozna palata i priča o obračunu Peraštana sa njim, i dalje žive.
I tu je poenta: važno je od kakvog je materijala društvo. Šta je na cijeni. Vječni kamen ili trošni beton.
Autor: Nikola Vlahović
