Izvor fotografije: Shutterstock.com
Površne i brze propovijedi turističkih vodiča, u želji da nešto kažu o Bokokotorskom zalivu i njegovom prebogatom kulturnom naslijeđu, obično završe na periferiji nečijih sjećanja. Taj svjetski putnik koji je dva minuta stao ispred kotorske Karampane, da čuje priču o lokalnim ćakulama, sjetiće se toga nekad, možda, a možda i neće. Ali, „krupan plan“, čitavu sliku Boke i načina na koji ona „pozira“ posmatračima iz svih perspektiva (sa ponte, sa brda, sa skalina, iz đardina, iza škura starih zdanja), neće nikad zaboraviti.
Ko je jednom ugledao Perast iz daljine ili Kotor „iznutra“, zna o čemu je riječ. Po tome se Boka razlikuje. Na deset slika u turističkim bedekerima Crne Gore, štampanim ili elektronskim, barem sedam njih su iz Boke. To bi nekome nešto trebalo da govori, ako taj „neko“ zna da čita poruke, sinonime i simbole. I za razumijevanje Boke je potrebna određena pismenost.
Jer, svaka od tih slika govori o dugovječnosti i kako su lokalno stanovništvo i njegova kultura preživjeli kroz sve epohe i pod svim imperatorima.
Možda je taj najduži period (u kontinuitetu) pod Venecijanskom republikom (Mletačkom), ostavio i najdublji trag. Toliki da su Peraštani, kada su shvatili da je došao kraj jednoj neponovljivoj i veličanstvenoj epohi, 23. avgusta 1797. godine, svečano i tužno istovremeno, sahranili zastavu Republike Venecije sa grbom (venecijanskim lavom).
Možda to tada nisu znali, a možda su samo slutili, ali, bio je to i kraj duhovnog i materijalnog uzdignuća Perasta, kakvo se više nikad nije ponovilo.
Istovremeno, otišli su u istoriju najbolji, najkreativniji i najuspješniji vijekovi bokeške pomorske tradicije.
Već na početku XIX, vijeka, samo desetak godina nakon sahrane zastave Republike Venecije u Perastu, ugašena je još jedna tradicija. Skoro dva prethodna vijeka Prčanj je imao posebnu privilegiju od Venecije da održava poštanski saobraćaj na Jadranu. Ta privilegija data im je početkom XVII vijeka. I sve do 1806. su taj posao obavljali bez prekida. Vozili su poštu svojim barkama (gaetama, fustama i filukama), na jedra i na vesla, uvijek sa osam članova posade i zapovjednikom prevoza državne pošte (publici dispacci). Putovalo se od Kotora do Zadra i Venecije i nazad. Prosječno se putovalo sedam dana. A, gusari, nevrijeme, oštre zime, bure i valovi, to se skoro podrazumjevalo. Prčanj je odlaskom Venecijanske republike, ostao bez jedne važne uloge u prosperitetnoj imperiji onoga vremena. I druga mjesta širom zaliva izgubila su nestankom te epohe.
Zašto je danas Boka, ili ono što je ostalo od njene tradicije i kulture, od njenih starih gradova, bedema, arhiva, arheoloških ostataka, svedena na malu, površnu priču turističkog vodiča? Da li su ti logoreični i šarmantni vodiči poslednji koji će svjedočiti o slavnoj istoriji Boke, makar i u „kratkim crtama“?
Ili će konačno neko „nadležan“ da predloži zakonsku zaštitu čitavog zaliva i proglasi čitavu Boku nacionalnim blagom? U suprotnom, Peraštani i ostali Bokelji, imali bi razloga da se svake godine sjete 23. avgusta 1797., kad su se oprostili od veza sa evropskom kulturnom tradicijom.
Autor: Nikola Vlahović
