Izvor fotografije: Shutterstock.com
Bila je to druga vlasnikova ronilačka avantura toga dana, a instruktorka ronjenja/član posade jahte M/Y Machismo primijetila je da je vlasnik umoran. Nije bio u najboljoj kondiciji. Ali kada ga je pitala da li i dalje želi roniti, grubo joj je odgovorio da je u redu i da će, naravno ići. Vjerovatno ne želi izgubiti ugled pred prijateljima, pomislila je. Dugo su putovali od Caho-a do udaljenih meksičkih ostrva Revillagigedo isključivo zbog ronjenja i do sada su bili veoma zadovoljni. Sve se vrtjelo oko akcije usmjerene na potragu za velikim ribama, a tog popodneva su planirali roniti na poznatoj stanici za čišćenje džinovskih raža, manta. Ne, vlasnik ne bi to nikako propustio.
Smatrala je da će to biti prilično jednostavan zaron – dubina nije bila prevelika i struja je bila slaba. Grupa od šest ronioca se spustila i odmah su bili očarani ražama, toliko da je instruktorka imala problema da grupu drži na okupu; bili su više fokusirani na svoje kamere nego na svoje kolege ronioce. Vlasnik je dao znak da je sve u redu i instruktorka je obratila pažnju na ronioca koji je zalutao. Kada se vratila grupi, vidjela je da vlasnik signalizira da ima neki problem. Prije nego što su ona i njegov kolega mogli doći do njega, on je izveo hitno izronjavanje. Kada je došao do površine, djelovao je uznemireno i panično, kasnije je izvijestio vozač tendera. Drugi član posade uskočio je i pomogao mu da se vrati na tender gdje je kolabirao. Odmah su pokušali sa reanimacijom, ali nisu uspjeli da ga povrate.
Nesreće pri ronjenju su, srećom, rijetke, ali kada se dese, jedna trećina je povezana sa akutnim srčanim oboljenjem, kaže Divers Alert Network – DAN.
Ova organizacija za sigurnost ronjenja prati povrede i smrtne slučajeve svih ronilaca u vodama Sjeverne Amerike i američkih i kanadskih ronilaca širom svijeta. U slučajevima, kada su rezultati obdukcije dostupni, često pokazuju postojanje kardiovaskularne bolesti, pri čemu se ispostavi da su žrtve pretežno muškarci stariji od 50 godina. Iako se ronjenje generalno smatra opuštajućom aktivnošću, ponekad može postati naporno. “Samo uranjanje djeluje stresno na tijelo, posebno na srce i cirkulatorni sistem. Osobe sa ograničenom sposobnošću vježbanja tokom ronjenja mogu osjetiti pritisak, koji će ih gurnuti do krajnjih granica, pa sve do tačke ozbiljne povrede i čak smrti.”, navodi se u DAN priručniku “The Heart and Diving”.
U ovakvim situacijama, nivo iskustva ronilačkog vodiča može napraviti ogromnu razliku u ishodu, kaže Rodolphe Holler, osnivač Tahiti Private Expeditions, koji obezbjeđuje vodiče za ronjenje za superjahte u Francuskoj Polineziji.
“Nažalost, mnogi ljudi su sertifikovani ronioci na brodu bez iskustva.”, kaže on. “Oni misle zato što su PADI instruktori da su profesionalci. Postati PADI instruktor je mačji kašalj. U suštini, ako krenete od nule i imate vremena i novca, moguće je to postići za par mjeseci, možda maksimalno tri mjeseca. Problem je, kada, imate sertifikat, ali nemate iskustva i ne znate kako reagovati u kriznoj situaciji.”
Holler je bio u istoj kriznoj situaciji kao i naš hipotetički najgori mogući scenario kada je srce ronioca stalo pod vodom, ali odmah je prepoznao da se ronilac osjeća neprijatno; bezbjedno ga je izveo na površinu i u bolnicu, i preživio je.
“U takvim situacijama, svako iskustvo se računa”, kaže Holler. Sa hiljadama ronjenja iza sebe, po načinu na koji ljudi plivaju i koriste peraja može se reći kako se osjećaju pod vodom, ali najviše otkrivaju njihove oči, kaže. “Možete čitati ljude kroz masku.” Kada neko malo oklijeva odgovarajući da je sve u redu, oči otkrivaju kada to zapravo nije tako.
Ova vrsta intuicije se može razviti samo radom u ronilačkoj radnji, ronjenjem sa stotinama ljudi svaki dan, mjesecima ili čak godinama, kaže Holler.
Izvor: Dockwalk
