Zašto pomorci Crne Gore još nemaju beneficirani radni staž?

Put do pravde najdalji je tamo gdje je potreba za pravdom očigledna. Ovo je uobičajeni paradoks u državama sa okoštalom birokratijom, uhvaćenoj u mreži vlastitih propisa, sporoj, nedoslednoj, ciničnoj i uglavnom nesposobnoj da prepozna prioritete.

U životno važnom slučaju za čitavu jednu privrednu djelatnost u Crnoj Gori i njenu zajednici, ta pravda nikako da stigne. Naime, majka svih pitanja crnogorskih pomoraca, beneficirani radni staž, nikako da dođe na red. A, Crna Gora, tačnije, njene nadležne službe, svakako bi morali da raspolažu argumentima koji objašnjavaju sve razloge zašto 6.500 pomoraca sa crnogorskim pasošima koji imaju sva prava da dobiju beneficirani radni staž, još uvijek ne reaguju na tu goruću potrebu.

Bez ikakve dileme, znatno opravdanije nego neke druge profesije koje tu satisfakciju imaju već odavno, pomorci bi morali da je konačno dobiju. Poređenja radi, čak oko 80 hiljada ljudi u Crnoj Gori radi u birokratskom aparatu, u državnoj upravi, mnogi od njih imaju beneficirani radni staž, a dobre plate koje primaju (neki i zarađuju!), dolaze iz budžeta koji pune pomorci u solidnom procentu.

Neke činjenice govore o kakvoj nepravdi je riječ…Naime, pravo na beneficirani radni staž u Crnoj Gori imaju zaposleni u policiji, vojsci, ANB-u, rudnicima, zdravstvu(radiologija i hitna služba), čuvari u zatvoru, energetici i metalskoj industriji i ljekari. Ali, ne samo oni. Naime, na beneficirani radni staž pravo imaju imaju i baletski igrači i operski pjevači, a visina tog staža u svim pomenutim djelatnostima kreće se od dva do šest mjeseci po godini, u zavisnosti od zanimanja.

I sve je to opravdano, sa razlozima koji su neosporni. Samo nigdje na tom spisku nema pomoraca, osim u nekim ranijim zakonskim predlozima. I to je još jedan u nizu dokaza da pomorci i pomorstvo samo formalno stoje na spisku državnih prioriteta, a suštinski ih nema kad im treba dati ono što im po prirodi posebnosti profesije pripada. Jedino gdje su država i društvo efikasni kad su pomorci u pitanju, to je korist od novca koji oni donose u opštu potrošnju, od čega se značajno puni budžet Crne Gore.

Dakle, na stotine raznih zanimanja u policiji, vojsci, javnim preduzećima i državnoj administraciji imaju pravo na beneficirani radni staž, što već godinama pokazuju podaci iz službenih listova i podaci Fonda PIO. Ko ne vjeruje, neka pogleda, mada je i čitanje najosnovnijih informacija postalo problem u državi gdje je elementarna pismenost takođe pitanje za sebe.

Jedno od ranijih ministarstava, u ovom slučaju Ministarstvo rada i socijalnog staranja, dalo je vrlo slobodno tumačenje ko sve može da pokrene inicijativu za beneficirani radni staž u određenoj profesiji, pa je tako rečeno da “Zakon ostavlja mogućnost da tu inicijativu pokrene poslodavac, drugo zainteresovano pravno lice ili Fond, a takođe i sindikat ukoliko smatra da treba”.

Iz ovoga je proizašlo mnoštvo Pravilnika koji utvrđuju poslove kojima se utvrđuje “staž sa uvećanim trajanjem” (dakle, beneficirani). Godinama unazad a tako i danas, stalno se dopunjuje, smanjuje ili revidira spisak oblasti rada gdje je zagarantovan “staž sa uvećanim trajanjem”.

Za pomorce je zanimljivo da se kao “kandidati” nisu našli ni na spisku onih 25 oblasti kao što su rudarstvo, crna metalurgija, pomorska brodogradnja, saobraćaj, grafička industrija i drugo, te da je zakonom predviđeno i ovo: “Ako ne postoji akt o procjeni rizika, ne postoje ni dokazi da je određeno radno mjesto teško i rizično”.

Iz ovoga proizilazi da neke dokazano rizične profesije kakvo je pomorstvo, treba nanovo dokazivati “argumentima”. Ovako hladno birokratsko razmatranje prava na beneficirani radni staž, mnoge je ostavilo bez prava na njega, a, istovremeno, uvećalo broj onih koji “donose dokaze”.

Zbog Crnoj Gori sličnih država, gdje se neselektivno dodjeljuje pravi na beneficirani radni staž, ne tako davno, Svjetska banka je predložila da se, u okviru reforme penzijskog sistema, ograniči prijevremeno penzionisanje, revidira lista beneficiranih zanimanja i formira poseban fond za finansiranje ovih penzija…

I tu je stečen legitimitet za promjenu zakona, ukoliko neko traži razloge zašto pomorcima može i mora biti odobren beneficirani radni staž. Naime, Svjetska banka je jedan od ključnih svjetskih povjerilaca pa tako i zemalja ovog regiona, sa pravom da utiče na ovakve procese.

Crnoj Gori najbliža razvijena pomorska država Hrvatska, izmjenama i dopunama Pomorskog zakonika, koje su stupile na snagu 11. juna sada 2011. godine, uvela je beneficirani radni staž za sve svoje pomorce, bez obzira na državnu pripadnost i vrstu broda, te svojstvo ukrcaja na brodu.

Naime, pomorac u Hrvatskoj (kao oglednom primjeru) penziju stiču sa navršenih 60 godina života i 15 godina radnog staža provedenog kao član posade na brodu, a svakih 12 mjeseci provedenih na brodu računa mu se  kao 15 mjeseci penzijskog staža.

Zašto taj model ne bi bio primjenjen i u Crnoj Gori, državi koja je u svjetskom vrhu po broju pomoraca u odnosu na broj stanovnika, prema podacima IMO-a, koja obrađuje podatke svih milion i po pomoraca koliko ih ima na svijetu?

Konačno, koji su to dokazi koji pomorce Crne Gore vode ka dobijanju beneficiranog radnog staža?

Kad se upoređuju radni i životni uslovi pomoraca sa onima koje imaju radnici na kopnu, glavna je razlika u tome što za pomorca njegov brod nije samo radno mjesto, već i dom i prostor za rekreaciju u vrlo dugom periodu.

Čak i sama plovidba izaziva fiziološku reakciju tijela koja ima sve karakteristike reakcije na stres – prvo izazivajući reakciju odbrane a kasnije i prilagođavanje. Stručnjaci zdravstveni kažu da slika hormonalnog statusa u prvih sedam dana na brodu prikazuje tipičnu reakciju na stres sa značajnim povećanjem hormona stresa u razdoblju između 30 i 60 dana kada počinje stabilizacija i prilagođavanje novom okruženju.

Pomorci se takođe osjećaju drugačije od ostalih profesija i zbog načina rada i života koji su neki naučnici uporedili sa regulisanim, ograničenim i usamljenim svijetom zatvora, vojske ili azila.

Izlaganje profesionalnim opasnostima kod pomoraca nije ograničeno samo na radno vrijeme, već i na sate odmora i rekreacije. Uslovi radnog okruženja, zajedno sa osjećajem izolacije od svoje zemlje, porodice i prijatelja, usamljenost te život i rad u maloj brodskoj zajednici sa strogom hijerarhijom, kod mnogih uzrokuju ekstremni psihički stres. Zbog stalne promjene u sastavu posada, važni faktori stresa (opet na osnovu dugogodišnjih istraživanja medicinske nauke) pomoraca uključuju i stalnu potrebu uključivanja i prilagođavanje novim članovima posade koje oni ne biraju), niti mogu izbjeći.

Život na brodu takođe ima visok nivo rutine sa kontinuiranim radnim zadacima, obično u svakodnevnom ritmu od po četiri i osam sati, često uzrokujući hroničnu neispavanost i prateće manifestacije štetne po organizam.

Kontakt sa porodicom je često lošeg kvaliteta a razmjena informacija odgođena i ograničena. Čak ni internet koji je danas nužan na brodu, ne rješava ovaj problem.

Drugi problem je živjeti u ograničenom prostoru sa malom privatnošću, što nerijetko dovodi do međuljudskih sukoba i napetosti. Iako i danas postoji pomorski identitet, zbog svih onih podjela po položaju, nacionalnosti i kulturološkom stavu, rijedak je zajednički identitet unutar posade.

To može da stvori izolaciju, gdje nedostaje mogućnost otpora takvom stanju. A, to znači depresiju, autodestrukciju i sve ono što će pomorac donijeti kući, direktno u svoju porodicu i u svoju lokalnu zajednicu.

Brodovi su sve većih brzina, sa više informacija i automatizacije brodskih operacija kao i brže manipulacije teretom u lukama. Sve je to dovelo do smanjenje broja posade. To je opet dovelo do čestih smjena koje mora pokriti ostatak posade. Tu su problem i kraći boravci u lukama što rijetko dopušta posadi napuštanje broda.

Jedan od novih faktora stresa kod pomoraca je i ubrzani proces automatizacije brodskih sistema, što sve više preuzima i neke ljudske funkcije aktivne kontrole i rada. Takav proces utiče na promjenu dosadašnjih navika brodske posade a ta promjena navika je obilježena ponavljanjem rutinskih postupaka automatizacije i pasivne kontrole automatizovanih procesa u kojima operator nema mogućnost kontrole dinamike procesa.

U lancu posledica, to dovodi do gubljenja lične kreativnosti zapovjednika brodova i operatera, zbog vladajuće uloge tehnologije čija radna svojstva su danas brutalno nametnuta. Negdje sa, a negdje bez ikakve potrebe. Funkcija školovanog i iskusnog pomorca tako postaje samo pasivna kontrola procesa navigacije. To konačno dovodi do jednog od uzročnih elemenata u pojavi stresa i umora. Visoki zahtjevi i slabe kontrole rada na moru su klasični faktori za stres i njegove posledice.

Dok zapovjednici i visoki oficiri mogu makar za sebe da stvore lično okruženje koje se razlikuje od onog od ostatka posade, sa druge strane su i sami izolovani i podložni direktnom pritisku vlasnika, lučkih operatora i vlasti.

To može (i dešava se sve češće!) uzrokovati i krizu identiteta, gdje osoba čiji je ponos i identitet u njegovom pomorskom zanimanju, zbog tog pritiska počinje sebe da vidi kao „plutajućeg činovnika“ koji se osjeća frustrirano i beskorisno.

Konflikti između njihovog ličnog doživljaja uloge pomorca koji plovi i održava plovilo u često teškim uslovima, zahtjeva sa obale za „papirologijom“, te nametnuta prekomjerna odgovornost, već su u toj struci prepoznati kao snažni uzroci stresa. Podsjetimo, ali i prosvjetlimo one koji to ne znaju: svi sisteme upravljanja i procedure koje se uvode sa kopna moraju da sprovode oficiri i zapovjednici, a svaki incident ili šteta, smatra se njihovom ličnom odgovornošću. Bez obzira na to je li nametnuto opterećenje prihvatljivo i razumno.

U stvarnom životu te procedure češće čuvaju vlasnike i osiguravajuće kompanije od njihove odgovornosti, nego što čuvaju pomorce i brod od opasnosti.

Ustvari, možda čak i doprinose incidentima kroz stres i umor, umjesto da ih spriječe. U jednoj ozbiljnoj studiji utvrđen je paradoks da se zahtjevi međunarodnih protokola za upravljanje bezbjednošću na brodu ne slažu sa većinom prioriteta bezbjednosti, po mišljenju samih pomoraca!

Kako onda u takvim okolnostima izgleda kad pomorac iz države kakva je Crna Gora, dođe sa očekivanje da njegova država stane u odbranu njegovog prava na zdravlje i prava da zatraži, recimo, beneficirani radni staž. Jer, ako ga neko sa ozbiljnim razlozima zaslužuje, to su svakako pomorci.

Spisak ozbiljnih razloga zašto bi mogli i morali da imaju beneficirani radni staž, znatno je duži od nabrojanih faktora rizika ove profesije, a donošenje takvog zakona pomoglo bi da se zdravstvena slika pomoraca Crne Gore dramatično izmjeni na bolje.

A, da li ova plemenita zajednica, uvijek “široke ruke”, uglavnom apolitična, povučena, a društveno prihvatljiva na svaki način može da računa na “plemenitost” ove države, drugo je pitanje.

Ono na šta bi pomorci morali i mogli da računaju to su njihova prava iz Konvencija IMO-a, čija je članica i Crna Gora. Ko će ovom preko potrebnom procesu promjene odgovarajućih zakona “dunuti u jedra” ako to samo pomorci ne učine?

Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info