Izvor fotografije: Shutterstock.com
Steven Jones, osnivač Seafarers Happiness Index, govori povodom užasnih vijesti da se mnogi na moru bore da dobiju pristup čistoj vodi za piće…
Prisluškivajući glasove sa vebinara i konferencijskih panela, bilo bi vam oprošteno da vidite pomorsku industriju preplavljenu ‘bon homme’ (onima koji uvijek rade pravu stvar, prim.red.). Industrijska tijela sa ponosom proglašavaju svoj rad, brodske kompanije sa plavim čipovima koje pritiskaju svoje akreditive za zelene brodove, i razni pružaoci usluga koji skidaju svoje kolektivne kape dok se guraju da se zakače za neki finansijski izvor.
Ono što čujemo u ovom pozlaćenom svijetu gotovo je univerzalno pozitivno. Sve o posvećenosti promjenama, najboljim praksama i potpisivanju povelja za poboljšanja, o podacima i transparentnosti.
Probuđena je želja da budete pametniji, bolji, čistiji, divniji. Takav razgovor podiže raspoloženje, popušta investitore i služi kao štit praćkama i strijelama kritičara.
Nažalost, ukoliko se udaljite od dobrih kompanija koje služe kao sjajna svjetla blistavog optimizma, vrlo brzo se nađete u mračnim uglovima. U sjenci gdje lukavi Gmail šarlatani prevare entuzijastične mlade ljude za novac. Mutna mjesta iza korporativnog vela, gdje su posade napuštene kao toliko smeća. I gdje je nevjerojatno, da citiram Band Aid, ovako daleko od Božića, jedina voda koja teče je gorak ubod suza.
Koliko god šokantno izgledalo u 21. vijeku, u najnovijim odgovorima Seafarers Happiness Index-a, više puta se spominje pitanje vode za piće na brodu. Čuli smo iznova i iznova da je pomorcima onemogućen pristup pijaćoj vodi, dok su drugi primorani da je plaćaju. Ovo izgleda potpuno nevjerovatno i očigledno je neprihvatljivo.
Voda je ključ za život, ona nas održava. Omogućava nam da efikasno radimo i ostanemo zdravi. Dehidratacija može biti iscrpljujuća, a uskraćivanje vode za piće ugrožava sve – zdravlje, sigurnost, performanse.
Izgleda nečuveno da se mora naglašavati koliko je važan pristup vodi za piće, ali tu smo. Nažalost, čini se da neki vlasnici ne znaju niti im je stalo da ugrožavaju zdravlje, sigurnost, motivaciju i učinak pomoraca.
Uskraćivanje pomorcima dovoljno količine vode za piće protivi se svakoj suštini onoga što brodarstvo treba da bude, to je nehumano, okrutno i jednostavno pogrešno. To ugrožava dobrobit i siguran rad plovila. Pustiti naše ljude da budu žedni je vrijedno svakog prezira.
Onda je tu i mentalni danak. Negativan uticaj na moral i motivaciju je izuzetno značajan. Ako vam se uskraćuje osnovna potreba kao što je voda, izaziva ogorčenost i povrijeđuje moral, a takođe je i porazno za duh i mentalno blagostanje, kao i za fizičko.
Oni pomorci koji ostanu žedni, nesigurni kada će piti, ili kojima se naplaćuje piće, osjećaju se obezvrijeđenim i potrošnim. Ovo narušava motivaciju da se ide iznad i dalje.
Konvencija o pomorskom radu (MLC) je jasna u pogledu zahtjeva za obezbjeđivanje vode. Svi brodovlasnici trebaju besplatno osigurati hranu i vodu za piće odgovarajućeg kvaliteta, nutritivne vrijednosti i količine kako bi zadovoljili potrebe ljudi na brodu. Pa zašto bi se ovo dešavalo?
Problemi sa starenjem rezervoara za vodu? Problemi sa plastičnim bocama i njihovim odlaganjem? Smanjenje potrošnje? Šta je toliko loše da vlasnici postave posadu na ovu poziciju? Da li su provjere neadekvatne, postoji li pretpostavka države luke da je voda slobodno i adekvatno dostupna? Da li je to nedostatak nadzora, oštećeno skladište ili pokvarena oprema? Ili je to pravi znak razvoja kulture bezdušnosti?
Pitka voda je osnovno ljudsko pravo, a ne luksuz. Šta je sljedeće? Naknade za kiseonik, možda da ponesete svoju posteljinu ili hranu?
Ovo pojeftinjenje osnovnih potreba jednako je zabrinjavajuće koliko i depresivno, jer se previše pomoraca suočava sa mračnom, opasnom budućnošću, naizgled lišenom najosnovnijih ljudskih potreba.
Pomorci zaslužuju mnogo bolje nego da se pitaju gdje će utažiti svoju žeđ. Kada se pojave problemi kao što je ovaj, teško je biti optimista kada se čini da je pomorska čaša puna, a ona bukvalno prazna.
Izvor: Splash247
