Izvor fotografije: Shutterstock.com
Kada se pomene Tivat, svi se ssete čuvenog Jadrana, šetališta Pine, nekoliko slikovitih plaža, okruženih nevjerovatnim pogledom na obližnje planine. Ah, da, a sada i čuvene luksuzne marine i naselja. Jedinstveni ugođaj, svakako. Međutim, dođete li bliže toj idiličnoj slici, shvatićete da ovaj rajski kutak Jadranskog mora pati od jedne vrste “estetskog problema”. A taj problem zove se – plastika.
Ovdje je riječ o dubljem razumijevanju ovog problema, tako da ćemo se spustiti na plaže Tivta i istražiti kako plastika postaje jedna od dominantnijih atrakcija tog primorskog grada.
Kada su Idoli, te ikone novovalnog zvuka, pjevali “Možda sam plastičan i ja?” 1981. godine, nisu ni slutili koliko će ta stvar postati istinita. Plastika je zaista svuda oko nas, ali da li se pitamo koliko je i oko nas dok šetamo tivatskom plažom? Krenimo u avanturu u svijet plastike.
Tivat, taj dragulj Jadrana, može se pohvaliti brojnim plažama, ali mi ćemo skrenuti pažnju na Pontu, jednu od rijetkih koja nije data u zakup, i nadam se da će tako ostati. Dok stojite na obali, gledajući u nepregledno more, koje se pruža pred vama, možete se slučajno spotaknuti o plastičnu kesu. Da, plastiku, ne školjku ili kamenje. Kesu.
Prolazimo zatim pored “Big Ben” plaže, prelazimo mostić i shvatamo da “Ponta” nije izolovan slučaj. I, nakon Ponte, na sada opustijelim plažama, datim u zakup, a nakon sezone, slika je potpuno ista. Nakon šetališta Pine i na otvorenim plažama oko hotela Palma, često možete vidjeti otpad koji nije odložen u kante i kontejnere.
Plastika je svuda: plastične kese, konzerve, čepovi od flaša, pa čak i mikro-plastika ili mini plastika, kao što su plastične kašičice, koje se dijele uz kafu za ponijeti. Možete pokušati da se sunčate na plaži, ali umjesto pjeska i kamenčića, vjerojatno ćete se naći na plastici koja se ugnjezdila u svaku pukotinu.
Sada, važno je postaviti pitanje – ko je zadužen za ove plaže? Ko se brine o ovim idiličnim mjestima? Da li su ovo rajevi prepušteni sami sebi ili postoji neko ko treba da se stara o njima? Ovo nije samo retoričko pitanje, već stvar koja budi ozbiljnu zabrinutost.
Jednostavno, sakupljanje plastike sa plaže od strane pojedinaca je plemenito, ali ograničeno riješenje. Bez ozbiljnih mjera i regulacija, ovaj problem će rasti brže od plastike na plažama Tivta. Ovdje se postavlja ključno pitanje: koliko vjerujemo u održivost?
E, tu dolazimo do onog pravog stanja stvari i posebno ću se osvrnuti na tu super modernu stvar zvanu “održivost” i kako svi izgleda postadosmo eko-stručnjaci preko noći. Svi se kunemo u zaštitu životne sredine i recikliranje, ali stvarno radimo li sve to, ili smo samo trendseteri u eko-svijetu, jer je to trenutno cool? Hajde da zaronimo dublje.
Svuda oko nas, čujemo kako je važno biti održiv i štititi planetu. Ali, pitanje koje se nameće je, da li stvarno razumijemo dubinu problema? Jeste li svjesni da je “shit hits the fan”? Da nam se bliži trenutak kada će biti prekasno? Ili, smo samo obavili to ekološko gestikuliranje kako bismo udovoljili trendu ili zakonu, bez stvarnog razumijevanja ili predanosti?
Recimo, pomorska industrija je stavljena pod ogroman pritisak da smanji emisije i uticaj na okolinu. Ali, što se tiče turizma, hoće li se naša ljubazna komšinica turistička industrija lako prilagodi? Sumnjam. Borba je neprestana, iako je to manje o “štititi planetu” i više o “ostati konkurentan.”
Ali, da se vratimo na početak. Možda je vrijeme da shvatimo da održivost nije samo trend, već nužnost. Mi se suočavamo sa kritičnim trenutkom u kome zaštita okoline nije opcija, već imperativ. Zaboravimo na lažnu svijest i fensi eko-etikete. Moramo da idemo u korak sa tim i da preduzmemo konkretne korake, jer inače ćemo na kraju biti uhvaćeni u zamku vlastite nepažnje.
Ili, ne daj Bože da budemo svjedoci još jedne apsurdne priče koja se odigrala na plaži Belane u Tivtu, gdje je tradicionalno čišćenje ribe u moru i hranjenje mačaka i galebova postalo navodno zagađivanje životne sredine. Da li se na ovom mjestu završava smisao riječi “ekologija”?
Ako, je to ono što nazivamo zaštitom životne sredine, onda je to apsurdna verzija ekologije. Možda je vrijeme da se vratimo osnovama i razmislimo šta je stvarno važno – čistija obala i tradicija koja to podržava, ili besmisleni administrativni akti koji nemaju dodira sa stvarnim ekološkim izazovima.
I, možda bi trebalo da zamolimo ljude koji donose takve odluke, ali i živalj, da prvo nauče više o bogatoj tradiciji i ekologiji ovog kraja prije nego što osude nešto što nisu razumjeli. Jer, ovo nije samo priča o “zagađivanju”, već i o gubljenju konteksta i razumijevanja. Gonzo ekologija u punom zamahu, gdje smisao propada brže nego što je očišćena riba.
Još jednom postavljam pitanje – ko je zadužen za ove plaže? Ko se brine o ovim idiličnim mjestima?
Da li inicijative poput naplate kesa u prodavnicama, koja se sprovodi u susjednoj Srbiji, na primjer, zaista mogu probuditi svijest o ekologiji u pojedinca? Iako, neki smatraju da tu leži odgovor, pitanje je da li je ova mjera dovoljna ili je to samo puka simbolika? Da li je naplata kesa zaista riješila problem plastike? U susjednoj Srbiji, ova mjera je zaživjela mnogo bolje nego u Crnoj Gori, gdje se selektivno primjenjuje. Ako, uopšte postoji neka kontrola nad time, iako mi je, lično ova mjera besmislena, jer mi ćemo i dalje proizvoditi plastične kese za jednokratnu upotrebu, a vi, ako želite da je koristite, molim, izvolite – platite.
Poslednja inicijativa u ovom pravcu nalaže zabranu upotrebe plastičnih kesa za jednokratnu upotrebu na prodajnim mjestima, ali ne i na mjestima za pakovanje robe ili proizvoda (predlog Zakona o upravljanju otpadom).
Na globalnom nivou, postoje države i kompanije koje primjenjuju rigorozne mjere u cilju smanjenja plastike, uopšte. Primjera dobre prakse ima, kao što je Fairphone, kompanija koja proizvodi telefone koji se mogu popraviti, i to samostalno, umjesto da se bacaju nakon dvije godine korišćenja.
U skladu sa tim, pitanje je kako se suočavamo sa ovim problemom? Da li smo zaista spremni da se uhvatimo u koštac sa plastikom koja zagađuje našu planetu? Ili smo samo trendseteri u svijetu eko-svijesti, dok se problem plastike neprestano uvećava?
Dok pišem o ovom problemu, shvatam koliko je ovo smiješna situacija, ali možda i nije vrijeme za šale i sarkazam. Možda je vrijeme za ozbiljno razmišljanje i još važnije, za akciju. Jer, dok plastika preplavljuje obale Tivta, raj na Zemlji ostaje samo san. Gdje je tu smisao održivosti, ako naša idila na plaži završava sa jednokratnim plastičnim otpadom?
Bez adekvatne brige o plažama, svaki trud pojedinaca u sakupljanju smeća postaje uzaludan, jer dok jedan pojedinac može pokupiti nekoliko komada smeća, bez ozbiljnih inicijativa i regulacija, problem će se samo povećavati.
Na kraju, vraćamo se na temu održivosti i koliko stvarno vjerujemo u nju. Nije dovoljno da jednostavno tvrdimo da brinemo o planeti. Potrebno je konkretno dijelovanje, i to ne samo od strane pojedinaca, već i od strane lokalnih i državnih vlasti.
Vrijeme je, da u stilu gonzo novinarstva, prodremo dublje u ove složene teme, da izbijemo iz površnih fraza i da stvarno razumijemo šta se dešava. Okej, možda nisam Hunter S. Thompson, ali ovdje stojim i gledam u budućnost. I ona može da izgleda mnogo bolje ako svi krenemo u akciju i prestanemo sa eko-hipsterskim manirima.
Autor: Ivana Grujić, pomorstvo.info
