Izvor fotografije: Shutterstock.com
Nekoliko starih latinskih riječi mogle bi se i u XXI vijeku upotrebiti kod opisa današnjeg stanja crnogorskog dijela Jadrana i njegovog priobalja: Imperium Super Mare (Vlast nad morem), Occupatio et Silentium (Okupacija i ćutanje), Sub lugo (Pod jarmom), Via capta (Osvojeno silom), Imperium alienum (Tuđa vlast), (Subjugatio (Pokoravanje osvajaču), i slično tome…
Najveći dio ekološki najvrijednijih staništa Crne Gore koncentrisan je na manje od 50 kvadratnih kilometara mora, dok su upravo ta područja izložena pritiscima poludivlje i divlje građevinske megalomanije, koju njeni glavni protagonisti cinično zovu “urbanizacijom”.
Morski akvatorijum Crne Gore na Jadranu, obuhvata približno 2.500 kvadratnih kilometara. Zvanično zaštićena morska područja u Crnoj Gori trenutno pokrivaju oko 4.567 hektara, odnosno približno 45,7 kvadratnih kilometara, što predstavlja manje od 2% morske teritorije Crne Gore.
Planeri ove autistične i suicidne politike rade “u zatvorenim komorama”, svako za sebe, bez koordinacije i razmatranja šire slike posledice onoga što čine…Prema pojedinim “razvojnim” scenarijima planirana je građevinska okupacija na površini od preko 46% obalne linije Crne Gore.
Sve analitičke procjene izvedene iz dostupnih planskih podataka, govore da bi zbig toga moglo uskoro doči do konačne paralize života na crnogorskom dijelu Jadrana. Bude li se ostvarila ideja lokalnih imperatora iz jedne bokeške opštine svedena na četiri riječi (“Grad koji širi”), to će se i desiti.
Crna Gora se u junu 2006. godine obavezala na uspostavljanje zaštićenih morskih područja. Podrškom službi Ujedinjenih nacija (UN) globalnoj 30×30 inicijativi, koja je dio “Kunming‑Montreal” globalnog okvira biološke raznovrsnosti, predviđena je zaštita najmanje 30 odsto kopnenih i morskih površina do 2030. godine, kako bi se sačuvali ključni ekosistemi. Kako u svim zemljama Mediterana, tako i u Crnoj Gori.
Dana 20. septembra 2026. godine, bilo je tačno 35 godina od kako je službena Crna Gora usvojila Deklaraciju o ekološkoj državi (na Žabljaku 1991). status ekološke države prvi put je unesen u Ustav Republike Crne Gore. Tamo jasno piše da je Crna Gora “građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava.“
U takozvanoj “preambuli Ustava” takođe piše da je država odgovorna za očuvanje prirode i zdravu životnu sredinu, održivi razvoj…Nigdje ne piše “okupacija priobalja”, “divlja gradnja”, “zagađenje mora”, “uzurpacija obale”, “komercijalno nasipanje plaža” i slične tekovine novih vandala na jednoj od najljepših obala evropskog kontinenta.
Članu 23 Ustava Crne Gore (Pravo na zdravu životnu sredinu), čvrsto i danas stoji kao svečana proklamacija:
„Svako ima pravo na zdravu životnu sredinu. Svako ima pravo na blagovremeno i potpuno obavještavanje o stanju životne sredine, na mogućnost uticaja prilikom odlučivanja o pitanjima od značaja za životnu sredinu i na pravnu zaštitu ovih prava. Svako je, a posebno država, obavezan da čuva i unapređuje životnu sredinu.“
Punih 25 godina, stručnjaci UNESCO su, nakon razornog zemljotresa 1979. godine, obnavljali stari grad Kotor, “kamen po kamen”. A, onda su ga u novom vijeku za manje od jedne decenije, Alibabini hajduci doveli u stanje koje su stručne službe UN definisale kao prijetnju ništa manju od zemljotresa.
Evropska platforma za prostorno planiranje mora navodi da je Bokokotorski zaliv jedna od najugroženijih morskih zona u regionu Sredozemlja, ne toliko zbog intenzivnog razvoja turizma koliko zbog anticivilizacijskog ataka na obalu ovog zaliva i život uz more i na moru koji usled ove apokalipse nestaje.
Agencija Ujedinjenih nacija za životnu sredinu (UNEP), govori o zagađenja voda i nestanku prirodnih plaža, uništavanja pejzaža, smanjenja biodiverziteta i povećanja rizika od erozije obale u Crnoj Gori.
Usled sve češćih upozorenja još uvijek razumnih ljudi, domaćih i stranih stručnjaka za biologiju mora i marinokulture, ali i nekih svjetskih (multidisciplinarnih) stručnjaka za regulaciju života u priobalju, sa visokog mjesta u podgoričkoj ravnici, neko je saznao da je “Bokokotorski zaliv jedno od najvrednijih prirodnih i ekonomskih bogatstava naše zemlje”.
I ne samo to, nego je dodao epohalno otkriće da usled “kontinuiranog rasta turizma i pomorskog saobraćaja, potreba za pametnim, bezbjednim i održivim rješenjima nikada nije bila veća, jer ona pruža jasan putokaz za buduća ulaganja, ne samo u infrastrukturu, već i u znanje, tehnologiju i institucionalne kapacitete”…
Kad se ova šifrovana poruka još nepoznatim investitorima raspakuje, ključne riječi su “putokaz za buduća ulaganja”. Prevedeno na jednostavan jezik, to znači: “ruiniraćemo i dalje i more i obalu, ali novom metodologijom i novim sredstvima”.
U duhu ove birokratske matrice, vladina Agencija za planiranje prostora započele je izradu novog Prostornog plana “područja posebne namjene za Obalno područje Crne Gore, čiji je cilj integralno upravljanje obalom, zaštita priobalnih ekosistema i racionalno korišćenje prostora..”
I tu se dolazi do zanimljive poezije i proze. Na momente epske, a na momente lirske…
Naime, u tekstu poziva javnosti da učestvuje u ovom službenom karnevalu, bez maski i mažoretkinja, bez gradskih orkesatara i festivalskih programa, piše: “Obavještavamo zainteresovanu javnost da je Vlada Crne Gore, shodno članu… Zakona o uređenju prostora…donijela Odluku o izradi Prostornog plana područja posebne namjene za Obalno područje Crne Gore (Službeni list Crne Gore, broj 126/26), koju je moguće preuzeti sa zvanične internet stranice Agencije za planiranje prostora Crne Gore…”
A, onda je i stavljen na uvid i cilj izrade Plana u kome dominira ideja stvaranja “planskog i formalnog osnova za obezbjeđenje održivog razvoja Obalnog područja Crne Gore, kao prostora koji zbog svojih zajedničkih prirodnih i drugih karakteristika zahtijeva posebne režime organizacije, uređenja, korišćenja i zaštite kopna i mora”.
Navodno, Plan treba da prati viziju razvoja “primorskog regiona” i omogući integralno upravljanje obalnim područjem, uz uvažavanje osjetljivosti priobalnih ekosistema i pejzaža, raznovrsnosti aktivnosti i načina korišćenja prostora, njihove međusobne povezanosti, kao i uticaja na morski i kopneni prostor.
Zapovjednim tonom (kome?) kaže se da je “Potrebno precizno postaviti ciljeve, koncept i strategije razvoja svih segmenata prostora, uz poseban fokus na osnovne funkcije, odnos razvoja i zaštite, korišćenje i zoniranje prostora na kopnu i moru i režime zaštite…”
Kod odavno svršenih, nezakonitih i neustavnih poslova, ideja postavljanja takvih “ciljeva, koncepata i stretegije”, zapravo je ružna šala sa lokalnim stanovništvom, njegovim načinom života i prebogatim naslijeđem kulturnih dobara na skoro 300 kilometara sada već devastirane obale.
Ali, tvorac ovog “projekta” ide dalje pa kaže u objašnjenju “svrhe izrade Plana” da je to “strateški planski dokument”, koji će da “prepozna razvojne potencijale obalnog područja i definiše kapacitete prostora, uz uvažavanje prirodnih ograničenja i potrebe očuvanja prirodnih, kulturnih i pejzažnih vrijednosti”.
Oko 5000 godina prije ovog savremenog crnogorskog otkrića, neko je već tada prepoznao važnost i veličinu mora, njegovu moć i vrijednost, priliku da otkrije nove svjetove, razvije trgovinu, diplomatiju, kulturu i mogućnost da se uzdigne na viši stepen civilizacije.
Ali, u XXI vijeku, savremeni pisari crnogorski “prepoznaju” jedino “razvojne potencijale obalnog područja” i “definišu kapacitete prostora”.
I kao u svakoj dobroj satiri, došao je i javni poziv građanima da se uključe u sve ovo svojim mišljenjima, zahtjevima i predlozima, da bi čitava rabota dobila puni legitimitet i da bi sjutra na njima bila odgovornost za novo otimanje mora i betoniranje života.
„Ni danas mi nije sasvim jasno kako ste 1991. godine uspjeli da se proglasite ekološkom državom. Neko će i dalje morati da mi objašnjava kako se to zapravo dogodilo”, kazao je nedavno ambasador EU u Crnoj Gori.
Nema mjesta čuđenju…Vazduh na Žabljaku i drugim crnogorskim planinama, daje osjećaj neopisive moći i razvija krila plemenitim idejama. Problem je silazak u grubu stvarnost.
Mudri Mahatma Gandi, davno je kazao: „Priroda zadovoljava potrebe svakog čovjeka, ali ne i pohlepu svakog čovjeka.“
Kotorski statut iz XIV vijeka počivao je na ideji da dobro komune, bezbjednost grada, zaštita trgovine, luke, zidina i javnog reda imaju prednost nad privatnim interesima. Brojne odredbe uređivale su: održavanje gradskih bedema i puteva, zaštitu luke i pomorske trgovine, javnu higijenu, snabdijevanje stanovništva, obaveze građana prema komuni, kažnjavanje radnji koje štete zajednici…
I sve to u duhu Rimskog prava: „Salus publica suprema lex esto” (Javni interes neka bude najviši zakon)…
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
