Izvor fotografije: DeStefano / Shutterstock.com
Uronimo zajedno u srce Bokokotorskog zaliva, gdje se sunce razbija o morske valove kao lopta o stari zid, a galebovi vrište kao da prodaju ribu na pjaci. Ovdje, gdje se sjećanja miješaju sa morskom solju, i gdje se svaki mornar zaklinje u Sv. Nikolu kada mu je teško, koračamo po ivici svijeta znanog i neznanog.
Nije ovo priča za one što se sunčaju na palubama jahti sa koktelima u rukama; ovo je priča za one što su u svaki čvor mreže upleteni i koji znaju da je svaki bačeni konop dijalog sa dubinom. Boka nije samo slikovnica za turiste, već krhka karta naše budućnosti, izgužvana od mnogih ruku što su je doticale.
Priča se ovdje kako je svaki kamen u starim gradovima zapravo stvrdnuta priča. Ali, dok jače upijamo gradove, zaboravljamo priče koje leže ispod valova. U zalivu, gdje je svaki domaćin kapetan, a svaka kuća ima pogled na more, “čuvaj” nije samo riječ – to je zakon. Ali, čuvamo li dovoljno?
Bokelji su ljudi mora, ali osjeća li more to, dok glorifikujemo svoje brodove i gazimo po njegovim plućima kao da su tek kamenčići na putu do naše bahatosti? Kad sidro para posidoniju, to je krik koji se ne čuje, ali se osjeti u svakom kutku zaliva.
I, svima je jasno: problem postoji. I svi prebacuju lopticu. “To je posao lučke kapetanije, neka oni rješavaju!” A drugi će: “Ma, što se mene tiče, moje je sidro pošteno, nek’ se drugi brinu!”. Ali gledajući izdaleka, kao stranac u ovom zalivu, vidim jasnu sliku: svi smo odgovorni.
Pitaju me, šta je sa Bokom, šta se ovdje sprema? Kako da vam kažem da Boka više nije ona ista? Da se preko nje prelilo mnogo više od kiše i bura koje znamo? Da su joj vali umorni od težine naftnih mrlja i sidara što nemilice kidaju srce podmorja?
Ne valja tako. Ne možemo samo da se okrenemo i pravimo ludi dok naše more postaje parking za čelične trbuhe brodova.
Vidite, tu smo svi na istom brodu, i ne pomaže da se izvlačimo. Jedno je pitati se na mulu, doma, ko je kriv, a drugo je stati pa reći – čekaj, možda smo svi mi? Nije to samo pitanje ‘oće li naši unuci moći da plove, nego ‘oće li imati šta da love!
I, dok ti bura šiba ‘vako, pa onako, ima ljudi u Boki što već vezuju konop za bolje sutra. I to nije priča od juče, nego ona ista što se prenosi sa koljena na koljeno – da more treba čuvati!
Ajmo, sad malo realno. Svako sidro što prsne po dnu naše Boke je k’o loš komšija što ti po noći cvijeće iz bašte povadi. Ako neko može da skonta kako se riba mrežom lovi, mora da skonta i kako se sidro bez štete baca!
Odgovorni smo svi, od kapetana broda do onog malog što po prvi put stavlja masku i vidi kako murina mimo njega prolazi. Ne treba nam ni lučka kapetanija ni inspekcija da nam kaže da more valja čuvati. Dosta je bilo izgovora!
Nema više bacanja sidra na korale k’o da su stare novine. Nema više “nije to moj posao”. Zato što, ako nastavimo ovako, jednog dana će ovako završiti priča: naša djeca će poći do obale, a more će biti prazno, ni kamen da se okrene, ni ribe da o’kuka. Pa ti vidi, je li ti to treba?
Nema više vremena za “ne znam”. Treba nam spretnost i domišljatost da pronađemo novi način da pristanemo, da našu vezu sa morem gradimo na poštovanju, a ne na pohlepi. Alternativne metode sidrenja su kao one urbanističke priče što obećavaju parkove na krovovima u velikim metropolama, ali kada pogledate kroz prozor, vidite samo dimnjake i antene. Ali eto, mi smo kockari po prirodi, zar ne? Zaluđeni rizikom, i stalno pravimo opklade protiv prirode.
Mogla bih ja ovdje da vam i dalje zvečim o odgovornosti, o ekologiji, da brojim sve one koji trebaju prste da podignu. Ali, čemu? Kada se svako veče, na svakoj fešti, uz rakiju i pjesmu, zaborave jadi našeg mora. Ko će to sutra da se sjeti, kad se u glavama već stvara magla od previše izgušenog dima?
“Ma daj, pusti priču,” kažu mi, “šta te se tiče, uživaj i pusti ljude da uživaju.” Ali, kako da uživam?
Nekada smo u Boku dolazili da se naučimo životu, da čujemo šta nam šapuće svaka kap njenog bogatstva. A sad? Sad smo je pretvorili u škver za svoje brodove i jahtice, u bazen za ljetnje ispraznosti, umjesto u svetište koje zaslužuje. Gledam kako kamen sa suvom školjkom priča priču o nekadašnjoj slavi, a u ušima mi zvoni samo tišina koja viče o nebrizi.
Gdje su se sakrili oni što su morem upravljali sa poštovanjem, koji znaju da je more naše najveće bogatstvo, a ne samo igralište za splavarenje?
Ako, se i dalje budemo pravili da ne vidimo, da ne čujemo, Boka koju znamo postaće samo priča za laku noć, bajka koju ćemo šaputati svojoj djeci prije spavanja. Priča o plavetnilu koje je nekad bilo, o ribama koje su nekad plivale, o ljudima koji su nekad znali što znače riječi ‘poštovanje’ i ‘čuvanje’.
Dođite, ljudi moji, pogledajte vaše i naše more, našu Boku. Pogledajte je pravo u oči, i recite mi onda – jesmo li dostojni njenih dubina, ili smo samo prolaznici koji ne ostavljaju ništa osim nemira i praznih obećanja?
Autor: Ivana Grujić, pomorstvo.info
