Izvor fotografije: Shutterstock.com
Prema Konvenciji Ujedinjenih nacija o pomorskom pravu (UNCLOS), svaki trgovački brod mora biti registrovan pod zastavom države koja preuzima primarnu odgovornost za regulaciju, sigurnost, zaštitu okoline i profesionalne standarde svoje flote. Države zastave imaju ključnu ulogu u implementaciji međunarodnih standarda, što ih čini centralnim akterima u očuvanju morskih i pomorskih prava. Od ovih država očekuje se da vrše rigorozne inspekcije i sertifikaciju, osiguravajući da brodovi ispunjavaju globalne standarde sigurnosti i ekološke zaštite.
Međutim, realnost često odstupa od ovih idealnih principa, posebno kada su u pitanju zastave pogodnosti (FOC). Države koje nude zastave pogodnosti često nemaju stroge zahtjeve za registraciju brodova niti jasne veze između zemlje registracije i operacija broda. Rezultat je da brodovi mogu lako promijeniti svoje zastave kako bi smanjili operativne troškove i izbjegli strože regulative. Zapravo, čak 73% svjetske trgovačke flote registrovano je pod zastavama koje ne odražavaju stvarne vlasnike brodova, stvarajući situaciju u kojoj brodovi plove pod jednim zastavama, dok su u vlasništvu subjekata iz potpuno drugih država.
Ovi registri, iako obavljaju javne funkcije, obično su privatne korporacije koje operišu izvan granica države zastave. Takva situacija omogućava registru i državi registracije da dijele profit, ali takođe dovodi do slabije primjene međunarodnih standarda uprkos ratifikaciji brojnih međunarodnih konvencija.
Jedna od kontroverznih praksi je “skakanje zastava”, gdje vlasnici brodova mijenjaju zastavu kako bi smanjili operativne troškove i izbjegli strože regulative. Ova praksa se posebno kritikuje jer omogućava brodovima da operišu pod zastavama koje ne garantuju adekvatnu primjenu međunarodnih normi.
Međunarodna federacija transportnih radnika (ITF) ističe da globalizacija podstiče tržišnu trku ka dnu, gdje zastave pogodnosti minimiziraju troškove i regulative kako bi privukle vlasnike brodova. Ovo pitanje dobija na težini u Međunarodnoj pomorskoj organizaciji (IMO), gdje zemlje sa velikim brojem registrovanih brodova imaju značajan uticaj na formiranje međunarodnih pomorskih propisa.
Države poput Paname, Maršalskih Ostrva i Liberije postavile su se kao vodeći registri zastava pogodnosti, privlačeći brodovlasnike povoljnim poreskim politikama i minimalnim regulativama. Ova praksa ima duboke implikacije na globalno pomorsko zakonodavstvo jer zemlje sa velikim brojem registrovanih brodova imaju značajan uticaj na kreiranje međunarodnih pravila u Međunarodnoj pomorskoj organizaciji (IMO). Na primjer, delegacija Paname u IMO-u ima značajnu težinu zbog velikog broja brodova registrovanih pod panamskom zastavom.
Poseban problem predstavlja kraj životnog vijeka brodova. Zastave poput Saint Kitts and Nevis-a, Comoros i Palau-a postaju izuzetno popularne za brodove koji su na kraju svog operativnog vijeka. Te zastave se često nalaze na sivoj ili crnoj listi organizacija poput Paris MOU zbog slabe primjene međunarodnih standarda. Registri nude “last voyage” pakete koji omogućavaju brodovlasnicima da po veoma povoljnim uslovima i uz brzu proceduru registruju svoje brodove za jednokratne, poslednje plovidbe do lokacija gdje se brodovi recikliraju, često u uslovima koji su daleko od zadovoljavajućih po pitanju bezbjednosti i ekologije.
Regulisanje praksi recikliranja brodova bez obaveza za vlasnike izvan jurisdikcije države zastave ostaje neuhvatljivo, bez konkretnih podsticaja za odgovorno i ekološki prihvatljivo rukovanje brodovima na kraju njihovog životnog ciklusa. Promjena zastave u trenutku pred demontažu ili prodaja broda za gotovinu često izgleda kao privlačna opcija za vlasnike koji žele da izbjegnu stroga pravila, ali to samo produbljuje problem. Odlaganje opasnog otpada najčešće slijedi put najmanjeg otpora. Uz minimalne zahtjeve koje postavljaju zastave pogodnosti, vlasnici brodova mogu nastaviti da prioritizuju profit u odnosu na ekološku i društvenu odgovornost.
Izvor: udruzenjepomoraca.rs
