Izvor fotografije: Shutterstock.com
Prvi mjesec u godini, Januar (lat. Ianuarius) bio je u početku njegove upotrebe posvećen Janu, mitološkom bogu zaštitniku novih početaka. Danas u XXI vijeku, mnogi narodi i mnoge svetske kulture na različite načine slave dolazak Nove godine i 1. Januara koji obilježava te nove početke.
Masovni dočeci Nove godine odavno su postali dio globalne kulture. Prema Guinness.ovoj knjizi rekorda, najmasovniji doček na jednom mjestu do sada desio se 1997. godine na ulicama škotske prestonice Edinburga, kad je skoro pola miliona ljudi slavilo odlazak stare i doček Nove godine. Nezvanično, Melburn i Sidnej u Australiji, premašili su i taj rekord.
Vjera i nada u bolje vrijeme i dolazeću godinu, predstavljaju legitimnu ljudsku potrebu da popravi što se može popraviti i promijeni na bolje sve što je moguću da promijeni. Tradicionalni starolatinski običaj bacanja starih stvari u Italiji, možda najbolje svjedoči o toj snažnoj čovjekovoj potrebi za novim životom, novim stvarima i novim iskustvima.
U Meksiku, Brazilu i Boliviji ljudi vjeruju kako će im sreću donijeti što različitije boje. Onaj ko traži ljubav, ponoć treba da dočeka u crvenoj odjeći, a onima koji su u potrazi za novcem, staro vjerovanje kaže da će im pomoći žuti veš.
Za doček Nove godine i Silvestrovo (31. Decembar, poslednji dan u godini), u Brazilu bacaju cvijeće u okean, kako bi bogove zamolili da im donesu obilje i sreću. Na plažama u Rio de Žaneiru (Kopakabana, Ipanema…) ljudi skaču preko sedam talasa, prizivajući sreću i ispunjenje želja. Svaki talas predstavlja jednog od božanskih duhova Umbanda religije.
Ezoteričari širom svijeta preporučuju da u trenutku prelasku iz stare u Novu godinu obavezno budu otvorena vrata na kući, kako bi loši dughovi iz nje izašli, a u nju se uselile svježe i dobre vibracije.
Jedan od najpoznatijih načina za odbrojavanje do ponoći jeste gledanje spuštanja kristalne kugle na Times Square u New Yorku, tradicije koja traje od 1907. godine. Osim ove kugle, različiti gradovi u Americi spuštaju jedinstvene simbole, poput velikog sira u Viskonsinu ili velike pečurke u Pensilvaniji.
U ponoć većina savremenih neopaganskih kultura “propisuje” da treba praviti što više buke, ne samo zbog slavlja, već i kako bi se otjerali zli duhovi. Jer, kažu, vatromet, pravljenje buke, rastjeraće demone i zle duhove i donijeće sreću. Na novogodišnji sto treba staviti puno voća, riže, pšenice, oraha jer oni simbolišu blagostanje i obilje.
U Novogodišnjoj noći treba imati svoje amajlije koje će donijeti sreću i zaštitu. U džepu treba držati nešto para jer prema tom vjerovanju prazni džepovi u novogodišnjoj noći nagovještavaju lošu finansijsku godinu. Takođe, u novogodišnjoj noći do ponoći žene na ramenima moraju imati šalove ili marame koje će nakon što sat otkuca Novu godinu, skinuti, jer prema nekim vjerovanjima sve bolesti i loši događaji će tako ostati u prethodnoj godini.
Minut prije Nove godine treba uzeti mandarinu ili narandžu, oguliti je od kore i staviti pod stablo jelke, kako bi godina bila srećna. U Španiji je običaj da se u ponoć pojede 12 zrna grožđa-jedno za svaku otkucanu sekundu. Vjeruje se da ova praksa donosi sreću u narednih 12 mjeseci. U Grčkoj je običaj da se na vrata kači luk kako bi se prizvala sreća, a Novu godinu roditelji bude djecu laganim udarcima luka po glavi, što simbolizuje prosperitet.
U Danskoj ljudi stoje na stolicama i simbolično “skaču” u Novu godinu u ponoć (jer je loše ne skočiti u budućnost!). Mnogi vjeruju da “okrugla” hrana simbolizuje prosperitet. U Italiji je to sočivo, dok se na Filipinima jede 12 okruglih plodova za obilje, a takođe i na sto stavlja sve što u njihovoj kulturi simbolizuju sreću i bogatstvo.
U Njemačkoj i Austriji, tradicionalni luteranski običaji nalažu poklanjanje figura prasića, djeteline, dimničara i bubamara donosi sreću. U Turskoj, razbijanje šipka (nara) na pragu kuće simbolizuje obilje. Što više sjemenki, to više sreće. U Portoriku izbacivanje vode iz kuće tjera zle duhove, dok posipanje šećera privlači sreću.
Estonci na Novu godinu jedu sedam, devet ili čak dvanaest puta tokom dana, vjerujući da će im svaki obrok donijeti dodatnu snagu u narednoj godini. Ova tradicija simbolizuje obilje i energiju za suočavanje sa izazovima koji dolaze. U Švicarskoj se vjeruje da bacanje sladoleda na pod u ponoć donosi obilje u nadolazećoj godini. Ova neobična tradicija simbolizuje takođe želju za prosperitetom i srećom.
U Japanu, budistička zvona zvone 108 puta kako bi se odbacile ljudske strasti i ušlo u Novu godinu čistog duha. U Ekvadoru se prave lutke od piljevine koje simbolizuju loše stvari iz prošle godine. Njihovo spaljivanje predstavlja ritual čišćenja. U Škotskoj je tradicija da prvi gost u kući na Novu godinu bude visok i taman čovjek, koji donosi poklone poput soli, uglja i viskija.
A, onaj tradicionalni sveprisutni “poljubac u ponoć”, obezbjeđuje sreću u ljubavi, prema vjerovanjima koja potiču iz njemačkog i engleskog folklora.
Ali, priča o kalendarima (Julijanskom i Gregorijanskom), mnogo je kompleksnija i govori o jednom istorijski dugom i burnom periodu, u kome je nauka odredila pravila ponašanja i regule (službene i neslužbene) proizašle iz preciznih matematičkih i astronomskih istraživanja…
Naime, od 24. februara 1528. godine, važi kalendar koji je danas opšteprihvaćen u svijetu i poznat je kao “Gregorijanski kalendar”. Taj naziv dobio je po imenu pape Gregora (Gregorius XIII), koji je prihvatio savjet njemačkog astronoma Christophera Claviusa (Christoph Schlussel) i fizičara i astronoma iz Napulja, Alojzija Liliusa (Luigi Lilio Ghiraldi), da prihvati njihovu reformu starog Julijanskog kalendara. Taj stari kalendar uveo je Gaj Julije Cezar a prihvaćen je bio u Nikeji na ekumenskom saboru 325. godine.
Tako je 1528. godine, svijet dobio novi kalendar koji postoji već pola milenijuma a prema papinoj buli nazvanoj Inter Gravissimas (po prve dvije riječi iz tog teksta), određeno je da prvi dan u godini bude 1. Januar.
Većina tadašnjih katoličkih zemalja prihvatile su taj kalendar odmah, a neke kasnije. Protestantske evropske zemlje takođe su ga prihvatile, ali znatno kasnije i teže. Britansko carstvo ga je ustanovilo tek 1752. godine.
I Srpska pravoslavna crkva je imala pokušaj uvođenja Gregorijanskog kalendara, pa je 1923. godine, zamolila slavnog matematičara i astronoma Milutina Milankovića, koji je već tada bio veliko ime svjetske nauke, da preispita tadašnje kalendare (Julijanski i Gregorijanski) i utvrdi koji je tačniji. Milanković je ubrzo revidirao Julijanski kalendar i dokazao da je Gregorijanski kalendar tačniji (bio je još precizniji od svojih kolega Claviusa i Liliusa iz 1528. godine!) i to predstavio na pravoslavnom saboru u Carigradu, 1923. godine. Ipak, SPC ni do danas nije prihvatila Gregorijanski kalendar. Druge pravoslavne zemlje poput Grčke, Bugarske i Rumunije, uvele su ga u zvaničnu upotrebu tek u XX vijeku.
Nova godina, nove nade i želje, ostale su kao zajednička tradicija, kao tekovina civilizacije i jedna od ključnih karika koja spaja sve ljude svijeta.
Veliki američki pisac Marc Twain u vezi sa tim je bio jasan:
“Dvadeset godina od danas više ćete biti razočarani stvarima koje niste napravili. Zato, odvežite konope i otplovite iz sigurne luke. Neka vam vjetar napuni jedra. Istražujte, sanjajte, otkrivajte.“
Na neki svoj način, razmišljali su tako i pomorci Crne Gore tokom protekle 2025. godine, uvjereni da će kao i njihove kolege iz EU uskoro, u narednih par “novih godina”, moći jednostavno da apliciraju za posao i putuju bez ograničenja, da više ne prolaze kroz komplikovane procedure, vizne režime i slične birokratije.
A, da će Crna Gora postati 28 članica Evropske unije, to je već više od želje. Nada jača od sumnje.
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
