Izvor fotografije: Enes Aksu / Shutterstock.com
Javna aukcija može zadovoljiti zahtjeve transparentnosti, ali da li je to održivo rješenje za jahtu pod sankcijama?
Analizira Emmanuelle Votat.
Emmanuelle Votat je sudski aukcionar specijalizovan za upravljanje i prodaju jahti zaplijenjenih u krivičnim postupcima. Osnivač je pionirskog programa za upravljanje ovakvom imovinom u Francuskoj i vodila je značajne slučajeve, uključujući prodaju jahte Stefania, oduzete u velikoj istrazi pranja novca.
Nakon više godina zastoja i dva neuspjela pokušaja, 92-metarska Feadship superjahta Royal Romance konačno se priprema za prodaju. Ukrajinska Agencija za povraćaj i upravljanje imovinom, ARMA, potvrdila je da radi na procjeni vrijednosti plovila i definisanju modela prodaje, čekajući odluku hrvatskog suda.
Na prvi pogled, proces djeluje kao da napreduje. U stvarnosti, u ovoj fazi i dalje nije strukturno prilagođen da obezbijedi pravno sigurnu i operativno izvodljivu prodaju.
Prodaja i dalje uslovljena krhkom pravnom ravnotežom
Slučaj Royal Romance jasno pokazuje model koji je postao tipičan za jahte pod sankcijama, preklapanje nadležnosti bez stvarnog centralnog autoriteta.
Ukrajina kroz krivični postupak i odluku o zaplijeni, Hrvatska kroz teritorijalnu nadležnost i sudsku kontrolu, te Evropska unija kroz režim sankcija, djeluju paralelno, stvarajući pravne efekte bez stvarne koordinacije.
Prelomni trenutak dogodio se u maju 2022. kada je upravljanje imovinom preneseno na ARMA-u. Od tada agencija ima mandat za očuvanje i prodaju, ali on i dalje zavisi od odluke hrvatskog suda, u situaciji gdje konačna konfiskacija još nije donesena.
Ova zavisnost već je dovela do dva neuspjela pokušaja. Proces pokrenut 2024. sa kućom Troostwijk Auctions obustavljen je zbog nedostatka operativne strukture i kontrole rokova. Drugi pokušaj iste godine, koji je vodio Boathouse Auctions uz odobrenje ARMA-e, otkazao je hrvatski sud zbog nepostojanja formalno potvrđene optužnice.
I danas ARMA ukazuje na pojačan proceduralni otpor predstavnika stvarnog vlasnika, koji koriste žalbe, procesne mehanizme i strategije odlaganja tipične za ovakve slučajeve. Iako je predmet pravno uznapredovao, i dalje nije dovoljno stabilan da bi omogućio prodaju pod prihvatljivim uslovima.
Uporno oslanjanje na javnu aukciju
U takvom kontekstu, ARMA razmatra transparentan postupak prodaje kroz javne mehanizme, što u praksi znači javnu aukciju.
Iako ovaj pristup ispunjava zahtjeve transparentnosti, jasno pokazuje nesklad između metode i same imovine.
Royal Romance nosi niz specifičnih izazova koji se rijetko javljaju zajedno: imovina pod sankcijama, dugotrajno zadržavanje u stranoj jurisdikciji, nedostatak pravno čistog vlasništva u trenutku prodaje, rizik od sporova nakon prodaje, značajni tehnički zahtjevi u pogledu održavanja, klase, posade i osiguranja, kao i godišnji troškovi koji se procjenjuju na oko 20 miliona eura.
U takvim okolnostima opravdano se postavlja pitanje da li je ovakav pristup uopšte adekvatan za ovakvu imovinu.
Javna aukcija rješava samo jedan aspekt, konkurenciju među kupcima, dok zanemaruje ključne faktore uspješne transakcije, poput sigurnosti prenosa vlasništva, izbora kupaca koji mogu ispuniti regulatorne i operativne zahtjeve, upravljanja rizikom nakon prodaje i očuvanja vrijednosti na uskom i specijalizovanom tržištu.
Transparentnost sama po sebi nije dovoljna. U složenim slučajevima može čak postati slabost ako nije praćena efikasnom kontrolom.
Strukturna fragmentacija procesa
Problemi u slučaju Royal Romance ukazuju na dublju fragmentaciju u upravljanju složenom pomorskom imovinom.
Postupak se odvija kroz paralelne okvire: krivični u Ukrajini, sudski u Hrvatskoj, regulatorni na nivou Evropske unije i operativni kroz ARMA-u. Ti sistemi nisu ni hijerarhijski ni usklađeni, što značajno smanjuje mogućnost efikasnog ishoda.
Rezultat je očigledan: gotovo dvije godine operativnog zastoja tokom kojih vrijednost plovila opada, tehnički rizici rastu, troškovi se povećavaju, a jahta se postepeno udaljava od tržišta.
Amore Mio kao druga strana problema
Istovremeno, ARMA pokušava da locira drugu jahtu povezanu sa istim poslovnim okruženjem, Amore Mio. Dostupni podaci ukazuju na to da je riječ o plovilu isporučenom 2023. godine, pod zastavom Palaua, sa ulaskom u ruski carinski sistem u julu iste godine, povezanim sa kompanijom Renaissance JSC, uz procijenjenu vrijednost od 9,6 miliona dolara.
Za razliku od Royal Romance, ova jahta ne pati od pravne složenosti, već od nedostatka informacija.
Njeno uključivanje u Interpolovu bazu ukradenih plovila predstavlja ključni trenutak, jer omogućava međunarodno praćenje. ARMA je uključila Interpol, Europol i IMO u pokušaj lociranja plovila, ali njegova tačna lokacija i dalje nije poznata.
Ovaj slučaj ukazuje na drugu realnost: imovina može nestati u prazninama između jurisdikcija i može se pratiti samo kroz specijalizovane istrage.
Zaobilaženje sankcija danas je organizovano, a kao odgovor pojavljuje se nova grupa aktera koji imaju kapacitet da prate i kontrolišu takve tokove.
Test za evropske sisteme
Slučaj Royal Romance prevazilazi okvire jednog plovila i predstavlja ozbiljan test granica postojećih evropskih sistema.
Države su unaprijedile sposobnost identifikacije imovine, međunarodne saradnje i sprovođenja mjera zamrzavanja. Međutim, faza raspolaganja tom imovinom i dalje je nedovoljno razvijena i često potcijenjena. Ne postoji adekvatan model prodaje za imovinu ove kompleksnosti.
Prodaja jahte Amadea pokazala je da su takve transakcije moguće, ali još nije uspostavljen standard koji se može ponoviti.
U slučaju Royal Romance, problem više nije zaplijena, već pretvaranje imovine u vrijednost. To zahtijeva sofisticirana pravna rješenja, prilagođene modele prodaje, usklađivanje sa međunarodnim standardima i okruženje koje može preuzeti preostale rizike.
Nakon četiri godine zamrzavanja, više nije riječ samo o prodaji, već o vraćanju imovine na tržište.
Evropa na prekretnici
Pitanje sada prevazilazi jedan konkretan slučaj.
Direktiva Evropske unije 2024/1260 jasno predviđa da do novembra 2026. države članice moraju uspostaviti snažnije strukture koje neće samo zamrzavati imovinu, već i upravljati njome i omogućiti njeno raspolaganje.
Promjene su u toku, ali dolaze nakon godina zamrzavanja imovine bez razvoja adekvatnih alata za njeno dalje korišćenje.
Rezultat je sve veći broj imovine koja ostaje neaktivna i gubi vrijednost, često i duže od četiri godine.
Postojeći okvir je uglavnom administrativne prirode, dok imovina poput jahti zahtijeva kontinuirano tehničko upravljanje, međunarodnu pravnu koordinaciju i fleksibilne modele prodaje.
Formiranje institucija neće biti dovoljno. Neophodno je razviti jasnu strategiju prodaje.
Slučaj Royal Romance trenutno je najvidljiviji primjer tog problema. Proces napreduje, ali oprezno, a u sektoru poput jahtinga svaka greška ima šire posljedice, jer loše sprovedena prodaja danas narušava kredibilitet budućih postupaka.
Evropa ulazi u novu fazu u kojoj zaplijena imovine više nije dovoljna, a kredibilitet će se mjeriti sposobnošću da se ta imovina efikasno, zakonito i operativno pretvori u vrijednost.
Izvor: superyachtnews.com
