Autor obimne knjige i TV serijala “Podmorje Crne Gore”, Dragan Gačević, dugogodišnji je instruktor profesionalnog ronjenja i nekadašnji vojni ronilac i pripadnik specijalne jedinice Jugoslovenske ratne mornarice (JRM) – 82. Pomorskog centra. Uredni hroničar Boke Kotorske, nazvao ga je strastvenim istraživačem morskih dubina i sakupljačem brojnih ronilačkih i pomorskih antikviteta, vlasnikom jedne od najimpresivnijih privatnih zbirki pomorskih artefakata iz novije istorije pomorstva i ratnih mornarica na istočnoj obali Jadrana, u kojoj su i brojne ronilačke tehnike i aparata koji su se koristili od posljednjih decenija XIX vijeka pa sve do danas. Ali, Gačević nije samo to. Njegova misija ima znatno širi smisao: da stavljanjem podmorskog blaga na uvid najširoj javnosti, pokaže koliko je položaj Crne Gore kao mediteranske države atraktivan. O tome i drugim srodnim temama, ovom prilikom govori specijalno za pomorstvo.info
…
Ni nakon zavidne profesionalne karijere ronioca u nekadašnjoj Jugoslovenskoj narodnoj armiji, niste se odrekli ni mora, ni ronilaštva. Tek tada, ustvari, počeo je vaš životni poduhvat: decenije istraživanje podmorja, snimanje, klasifikovanje, obrada, zapisivanje, analize…Kako ste ušli u tu, slobodno govoreći, avanturu, i kako danas nakon takvog i tolikog istraživanja podmorja gledate na tu svoju odluku?
Kao na prirodnu reakciju. Odlaskom iz ondašnje Jugoslovenske Ratne Mornarice nisam prekidao ronilačke aktivnosti . Imao sam svoju ronilačku opremu, od maske, peraja pa sve do kompresora za punjenje ronilačkih boca. Sa grupom kolega iz JRM sam na Škveru u Herceg Novom osnovao ronilački klub, a nešto kasnije i ronilački centar u prostorijama “Admiral” na hercegnovskom mulu. U tom centru praktično je i počeo razvoj ronilačkog turizma u Crnoj Gori…
Autor ste jedinstvene i obimne knjige i TV serijala pod naslovom “Podmorje Crne Gore” sa snimcima podmorja crnogorskog akvatorijuma. Stručna javnost je saglasna da se radi o do sada najkompletnijem, sveobuhvatnom pregledu onoga što se nalazi na dnu našeg dijela Jadranskog mora. Kako je došlo do ideje, a kako do realizacije ovog djela?
Prestankom ratnih aktivnosti sredinom devedesetih godina počela je ekspanzija ronilačkog turizma na Istočnoj obali Jadrana. Tada sam uspio da obnovim kontakte sa kolegama iz Republike Hrvatske i sa njima do danas održavam saradnju.
Prijatelji iz Pule uputili su mi jednu ekipu ronilaca iz Austrije koja je istraživala potopljene brodove Austrijskog LIoyda (LIoyd Austriaco) da ih povedem na njihove potopljene brodove, što sam rado prihvatio. Imali su obimnu dokumentaciju o potopljenim brodovima koja mi je poslužila kao snažna inicijacija da se i ja počnem ozbiljnije baviti ovom temom.
Nedugo zatim, u Hrvatskoj je izašla knjiga pod naslovom “Tajne Jadrana” autora Daniela Frke i Jasena Mesića. Jasen Mesić je bio ministar kulture u Vladi Republike Hrvatske. Koliko smo se sprijateljili neka kaže i činjenica da sam kod Daniela Frke bio kući u Kraljevici, a on je dolazio kod mene. U knjizi “Tajne Jadrana” opisani su svi potopljeni brodovi za koje se znalo do njenog izdanja.
Ta knjiga mi je bila motiv da i ja nešto slično u skladu sa svojim mogućnostima napravim. Za razliku od njih koji su bili podržani i finansirani od strane njihove države, ja sam moju knjigu i sva istraživanja radio o mom trošku bez bilo kakve pomoći moje države.
Da li i dalje stojite iza vašeg stava da nikada neće moći sasvim da se sagleda sve ono što se našlo u našem dijelu jadranskog podmorja, da se nikada neće naći sva potonula plovila niti sva podvodna stratišta iz prohujalih vijekova i ratova koji su se vodili na ovom dijelu Jadrana?
Svakako da stojim iza svoga stave. Ne bi bilo dobro da samo ja nešto nađem ili otkrijem. Treba nešta za pronalazak ostaviti i generacijama koje dolaze. Od izlaska pomenute knjige 2012. godine do danas pronađeni su i identifikovani još neki potopljeni brodovi ali o tome neki drugi put. Za ovu temu nisu intersantni samo potopljeni brodovi već sve ono što je potopljeno, a što nije dostupno široj javnosti osim ronilaca.
Pomenimo samo neeksplodirana ubojna sredstva koja leže na dnu našeg akvatorija, protiv podmorničke mreže, brojni predmeti bačeni u more i slično.
Sarađujete li sa drugim istraživačima ili istraživačkim ekipama podmorja van Crne Gore? Kakva su vaša iskustva sa istraživačima podmorja i misijama sličnog profila u inostranstvu? Kako izgleda organizacija, koliko su druge primorske države zainteresovane za ta istraživanja?
Sarađivao sam i još uvijek sarađujem sa brojnim ekipama izvan Crne Gore. Organizovao sam brojne ronilačke ekspedicije na potopljene brodove. To su bile ekipe iz Austrije, Italije, Mađarske, Češke, Hrvatske, Srbije, Slovenije…
Da bi uspješno organizovali ronilačku ekspediciju morate posjedovati ime i povjerenje stručne javnosti. U vrijeme društvenih mreža svaka pogreška organizatora ronilačke ekspedicije loše završi po njega. Ja imam odlična iskustva iz organizovanih ronilačkih ekspedicija. Iz njih sam puno naučio od ljudi koji to duže i bolje rade od mene. Na tome sam im puno zahvalan.
Sve države u bližem i širem okruženju su mnogo više zainteresovane za istraživanje podvodne kulturne baštine (pa čak i Albanija u kojoj sam takođe ronio) od naše Crne Gore.
Nije loše pomenuti da je Crna Gora potpisala sa UNESCO Konvenciju o zaštiti podvodne kulturne baštine. To je međunarodni obavezujući ugovor. Čak je donešen i Zakon na osnovu te UNESCO Konvencije, koji je u praksi “mrtvo slovo na papiru”.
Davne 1932. godine, u Tivtu je napisano i izdato prvo Pravilo ronilačke službe u tadašnoj Kraljevskoj mornarici Jugoslavije. Može li se taj dokument nazvati nekom vrstom kontinuiteta sa prvim ozbiljnim ronilačkim poduhvatima u Boki Kotorskoj u doba Austrougarske monarhije?
Prije pomenutog pravila treba podsjetiti da je Austro-ugarska imala Pravilo za ronilačku službu 1895. Tada su njihovi ronioci pravili Tivatski Arsenal. Ja imam kopiju tog Pravila. Od tada počinje istorija ronjenja u Boki Kotorskoj.
Pravilo za ronilačku službu u Kraljevskoj ratnoj mornarici izašlo je 1932. godine. Odlaskom Austro-ugarske mornarice u Tivtu nije prekinuto ronjenje. Neki od njenih ronilaca su ostali i nastavili da rone u Mornarici Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Školu ronjenja počeo je voditi ronilac iz Češke Alojzije Polak. Njega je kasnije zamijenio Jozo Komadina. Imao sam zadovoljstvo da upoznam njegovog sina (Pavao Komadina) koji je rođen u Tivtu i koji mi je o ovome pričao.
Inače, Pavao Komadina je bio pomoćnik ministra pomorstva Republike Hrvatske i dekan Pomorskog fakulteta u Rijeci. Sa njim me upoznao već pomenuti Danijel Frka, prilikom jedne njihove posjete Kotoru.
Decenijama ste sakupljali sve što je vezano za ronjenje, od svih mogućih djelova ronilačke opreme, koji su bili na usluzi od početnih ronilačkih poduhvata sa kraja XIX vijeka, pa do današnjih dana. Imate i bogatu stranu literature, rijetke knjige sa preciznim podacima i ilustracijama o ronilaštvu i istraživanju podmorja. Šta bi od toga izdvojili kao “relikviju svih relikvija”, artefakt “van kategorije”?
Godinama sam sakupljao sve što je vezano za ronjenje. Ronilačku opremu, literature, dokumenta, fotografije. Od pomenutih “relikvija svih relikvija” osim pomenutih pravila iz predhodnih pitanja mislim da je korisna “relikvija” arhivska dokumentacija bivšeg “Saveza sa podvodne aktivnosti i sportski ribolov na moru”. Ona je bitna jer je svojevrsni DNK ronjenja u Crnoj Gori.
Ja sam u njenom posjedu i mnogima je to “kost u grlu”. Naime, pomenuta arhiva sprječava širenje brojnih neistina i bujnih mašti brojnih pojedinaca. Jedna od “relikvija” je i Elaborat pokušaja vađenja italijanskog tankera “Brigita Monttanari”.
Ronilački udes koji se tom prilikom desio, njegovo vještačenje, sudski proces i sve što je pratilo ovaj splet događaja, kao i konačno vađenje ovog tankera, sve je to završilo u mojoj arhovi jer sam ja to želio. I ta arhiva mnogima smeta.
“Relikvije” su i dvije kamere sa podvodnim kućištima sa kojima su se snimale 1973. 1974. i 1975. TV serijal “Tajne Jadrana”. Posebna “relikvija” je brodsko zvono sa Austro-ugarskog parobroda “Tihany”. Ima još nekih ali to bi ostavio za neki drugi put…
Kako se desilo da Boka Kotorska ni do danas nema svoj muzej podmorja? Zašto Herceg Novi ili neka druga gradska sredina u Boki Kotorskoj, nemaju ni kao ideju otvaranje jednog tako atraktivnog (i za turiste i za lokalno stanovništvo) prostora, u kome bi bilo izloženo istorijsko blago našeg dijela podmorja?
Bila je ideja. U vrijeme kada je grad Herceg Novi bio konkurent za Prestonicu Evropske kulture ta tema je bila aktuelna. Tada sam bio angažovan oko aktiviranja za eventualne predloge i rešenja realizacije ovog projekta. Tih dana bio sam sa jednom jahtom u Puli i razgovarao sa mojim prijateljima koji su Pulu kandidovali za prestolnicu evropske kulture.
U finalnoj konkurenciji bili su sa Rijekom koja je na kraju uspjela izboriti tu titulu. U to vrijeme bio sam i u Rijeci i pratio pomenutu aktivnost. Moji prijatelji iz Pule savjetovali su me da igramo na “kartu” demilitarizacije Boke Kotorske i da tu tražimo svoju šansu, što sam ja prenio u našem osoblju u SO Herceg Novi.
Tom prilikom smo se zajedničkim snagama izborili da od Ministarstva odbrane Crne Gore za te potrebe dobijemo jednu diverzantsku podmornicu tipa “UNA”. Uspjeli smo u tome pa nam je dodijeljena diverzantska podmornica P 916. Ona je trebala biti okosnica ronilačkog muzeja sve ostalo ja sam posjedovao. Od tada do danas sve je ostali samo na ideji.
Prilikom vaših ronilačkih akcija u ranijoj ali i skorijoj prošlosti, napravili ste impresivnu video-arhivu, snimajući praktično sve ključne lokalitete potonulih plovila (i onih iz davne i onih iz novije prošlosti). Koliko sati tog materijala još ima, šta javnost još nije vidjela?
Godinama sam nosio podvodnu kameru i stalno snimao sve zanimljivo pod morem. Sve je to u mojoj video arhivi. Mnogo toga je javnost imala priliku da vidi ali ne i sve. Neko snimci su ostali neprikazani. Njima nije isteklo vrijeme upotrebe mada svakim danom video tehnika napreduje pa se bojim da će im proći rok upotrebe. Neke snimke javnost može pogledati na mom YouTube kanalu.
Ako bi uporedili aktivnu ronilačku službu nekad (u vrijeme dok ste bili u njoj) i današnje stanje (na domaćem terenu) u ovoj izuzetno zahtijevnoj i teškoj profesiji, kakve razlike bi uočili?
Sve je promojenjeno. Današnja ronjenja za cilj imaju samo komercijalizaciju. To je pogubno za ronjenje i za podmorje u Crnoj Gori. Spreman sam to i dokumentovati.
Posebno je interesantana pravna regulative koja tretira rinjenje u Crnoj Gori. Bio sam na nekim skupovima u Crnoj Gori i u okruženju na kojima je bila tema pravne regulative. Osjećao sam se usamljenim i inferiornim, jer su se učesnici doslovno rugali pravnoj regulativi kada je u pitanju ronjenje u Crnoj Gori. Takav odnos prema ovom problemu traje i danas.
Sarađujete sa kolegama iz ronilačke profesije, ali i kolegama iz srodnih profesija iz pomorske industrije sa prostora čitavog Jadranskog mora. Šta iz te perspektive možete reći o odnosu drugih mediteranskih gradova i zemalja u okruženju prema poslu kojim se bavite? Kako izgleda kad se blago iz podmorja doslovno “servira” turistima, naučnim radnicima i lokalnim zajednicama?
Bio sam i ostao zagovornik korištenja pozitivnih iskustava iz okruženja. Kada je Crna Gora 2008. potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanu sa EU, tada sam ispred “Udruženja profesionalnih ronilaca Crne Gore” bio pozvan na konferenciju Evropske podvodne federacije koja se održavala u Zavodu za standardizaciju Republike Hrvatske u Zagrebu.
Uredno sam poslao moju prijavu, platio akreditaciju i prisustvovao pomenutoj konferenciji, i to jedini iz Crne Gore.
Tamo sam se upoznao sa standardima EU i kupio njihovu zbirku tih standarda, kako bi ih prezentovao javnosti u Crnoj Gori. Iste te standarde prevedena na naš jezik odnio sam u Institut za standardizaciju u Crnoj Gori. Radije se ne bih prisjećao kako sam tamo dočekan i šta su mi odgovorili…
Na jednom mjestu, povodom prvog izdanja vaše knjige “Podmorje Crne Gore”, doslovno ovako piše: “Tajanstveni svijet koji skrivaju morske dubine oduvjek je hranio ljudsku maštu, ulijevao strahopoštovanje, budio znatiželju i poticao želju za istraživanjem”.
Da li bi nešto dodali na ovu misao sročenu tom prilikom?
Ne. Ne bih imao šta da dodam. I danas ostajem pri toj izrečenoj misli. Danas sam u sedamdesetoj godini života i moji su stavovi jasni. Sa druge strane, kontinuitet onoga što radim samo je dobio na kvalitetu.
Nabavio sam dva podvodna skutera i jedan podvodni dron sa ciljem mog nastavka u istraživanju našeg podmorja. Opremio sam se sa novom foto i video opremom koju ste imali prilike da vidite.
Pokušaću afrmisati i jednu mlađu ekipu koja će posle mene nastaviti ova istraživanje. Ako to završi samo na mojim istraživanjima biće to moj krajni poraz.
Zato i ovom prilikom pozivam sve naše mlade ljude koji su zainteresovani da nastave moja istraživanja. Biće mi zadovoljstvo da ih uputim u tom pravcu. Biologija radi svoje ali vjerujem, nadam se da će neko nastaviti moj započeti posao…
Razgovarao: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
