Izvor fotografije: wanderlusterinfo / Pixabay
Skoro dva milenijuma prije današnjih rasprava o pomorskom saobraćaju, u prvim sačuvanim zapisima na starogrčkom jeziku, današnji Bokokotorski zaliv zvao se Rizonicos Kolpos, a na latinskom Sinus Rhizonicus. U grčkom geografskom traktatu Pseudo Silasa, govori se o položaju luka na Jadranskoj obali. A, kako izgleda, na osnovu sačuvanih helenskih zapisa, bilo ih je znatno više nego danas, bez obzira na veličinu i praktičnu namjenu. Sve u svoje vrijeme. Tadašnja civilizacija imala je svoje standarde.
Važno je samo znati da tradicija pomorstva u „zalivu svetaca“ nije ni od juče ni od prekjuče, nego je duga barem dvije hiljade godina. Nju danas čuva jedna mala pomorska zajednica, koja prenosi „vječnu vatru“, da se ne ugasi, često potpuno nesvjesna te misije i njene epohalne važnosti. U toj prilično liberalnoj družini koja je vidjela tokom plovidbe oko svijeta i raj i pakao, postoje i pisana i nepisana pravila. I to je ono što društvenu zajednicu stare Boke, uprkos svemu, još uvijek čini živom, vitalnom i otpornom na invaziju željenih i neželjenih pojava. Mada, ta stara Boka ozbiljno stenje pod teretom „novoga“ i samo nebeske sile i možda nekim čudom i zemaljska pravda, mogu da joj pomognu, da se potpuno ne sruši jednog dana. A, red bi bio da joj se pomogne, tako što joj neko vrijeme (a, najbolje za sva vremena) ne treba pomagati na način kako se to danas čini. Bila bi Boka zahvalna. Uvijek je bila. I onima što su je vijekovima kulturno i ekonomski uzdizali i onima koji su znali to da nastave.
Čuda tehnološke današnjice mogu brda da valjaju i planine da ruše. Gigantski bageri, dinamiti, silna građevinska „operativa“, sve je to u rukama „prometeja novog doba“. Još veće čudo je da još uvijek sunce nad Bokom izlazi gore negdje, iza još „neraubaovanih“ vrhova, ali i njima prijeti opasnost. Na manjim brdima oko Boke ta varvarska misija već je postavila simbole svoje razbojničke „estetike“.
Opasno oranje svega što je priroda postavila na svoje mjesto, već ostavlja brazde, na kojima neće nići ništa plemenito. A, Boka, zaboga miloga, ne trpi ništa ružno. Jer ružnoća ubija. Polako, sistematski, mijenja psihologiju, podmuklo ponižava najbolji dio karaktera ljudske vrste. Znaju li gradski oci bokeški, bilo koje provinijencije, koliko je važno sačuvati ljepotu ovoga zaliva, svaku njegovu stopu, jer bez nje neće ničega biti.
Autor: Nikola Vlahović
