Ugledni kotorski inženjer arhitekture, Aleksandar Saša Dender, dugogodišnji je predsjednik Upravnog odbora Bokeljske mornarice i poznati bokeljski aktivista. Njegov lični i profesionalni život obilježio je katastrofalni zemljotres 1979. godine, nakon koga je punu deceniju sa međunarodnim stručnjacima radio na obnovi Kotora, unikatnog mediteranskog starog grada, starijeg od Isusa Nazarećanina. Narednih dvadeset godina provodi na profesionalnom radu širom Evrope, od Rusije, preko Italije, Ukrajine i Švajcarske, do povratka u Boku i Kotor. Stanje koje je tu zatekao, odvelo ga je u društveni aktivizam, prije svega u borbu za očuvanje prebogatog kulturnog naslijeđa i odbranu Boke Kotorske od urbanističkog nasilja i prekomjernog turizma. To su, između ostalog i teme o kojima ovom prilikom govori specijalno za pomorstvo.info.
…………….
Decenijama se bavite pitanjem zaštite kulturnog nasleđa Boke Kotorske i starog grada Kotora kao jedinstvene urbanističke relikvije, kao i drugih bokeljskih naselja. Kako to izgleda danas, u okolnostima kada toj ostavštini starijoj od dva milenijuma prijeti gotovo potpuno zatiranje?
Nisam mogao da vjerujem da ću za moga života doživjeti da vidim moj grad potpuno uništen. Raspadom Jugoslavije Kotor i njegov distrikt ušli su u vjerovatno najteži dio svog dvomilenijskog bitisanja. Uništena je većina privrednih resursa, broj zaposlenih u privredi sa oko 10.000 prije raspada, spao je na oko 5.000 koji rade uglavnom u uslužnim djelatnostima, dok pomorci odlaze van zemlje kako bi našli posao. Miran, spokojan grad, postao je centar kriminala, odnosno narko biznisa, sa reperkusijama koje traju do danas. I ono malo preostalih građana Kotora se iseljavalo iz grada, a grad se postupno pretvarao u centar turboturizma i prodaje kiča. Do tada koliko toliko kontrolisani prostorni razvoj pretvara se u haotičnu izgradnju stambenih zgrada za prodaju sa uništavanjem i tako ograničenih prirodnih resursa koje Kotor ima, sa devastacijama koje su nepovratno uništile njegove pejzažne vrijednosti.
Potpuno se raspao sistem vrijednosti građen 50 godina sa negativnim reperkusijama na obitelj, društvo, obrazovanje i socijalno ponašanje.
Nakon toga, Kotor je pogodio kruzerski turizam. Kažem pogodio, jer nije bio planiran, nego se dogodio stihijski bez ikakve regulative, što je dovelo do toga da kruzerski turboturizam upravlja gradom, a ne obrnuto.
Biznis je osjetio da se ogromne pare slivaju u Kotor, te je počelo bezobzirno iskorištavanje grada, bez povratnog ulaganja barem dijela sredstava koja se uzimaju, kako bi grad mogao da živi. Bez plana o održivom razvoju, bez ulaganja u njega, Kotor je postao grad u kojem se sve radi samo u korist biznisa.
Po meni, suština našeg propadanja nije fizička, nego duhovna, jer nestaju građani Kotora koji su bili nosioci nematerijalne kulturne baštine, kao što su jezik, običaji, sve ono što je činilo grad Kotor. Taj građanski sloj Kotorana koji je mogao da pruži otpor propadanju grada je u nestajanju, tako da je u Kotoru u toku svojevrsni urbicid jer je od grada praktično ostala samo kamena ljuska bez duše.
Učestvovali ste u obnovi Kotora nakon katastrofalnog zemljotresa 15. aprila 1979. godine, a UNESCO je tada taj impresivni posao pomogao na svaki način, uključujući i stavljanje pod zaštitu ovog područja. Kako se desilo da ova organizacija poslednjih nekoliko godina ozbiljno razmatra da vrati Kotor ponovo na listu ugroženih?
Nakon zemljotresa 1979. godine, ja sam nekih deset godina, mogu reći najboljih svojih godina, uložio u obnovu Kotora. Mnogo toga je tada urađeno da se Kotor podigne iz ruševina. Sagradili smo naselja oko grada, zbrinuli ljude, preselili smo industrijsku zonu iz grada, što je u ekološkom smislu bilo izvanredno. Naknadno se to pokazalo kao pogrešan potez, s obzirom na to da je industrija propala.
Možda je bolje bilo da se ulagalo u neke druge stvari, u hotele i u razvoj turizma, ali, eto, tadašnja politika je bila takva. Napravili smo ceste, infrastrukturu, kanalizaciju do otvorenog mora. Međutim, dalje od toga ništa nije učinjeno jer se desio rat na ovim prostorima, tokom koga je propalo sve ono što je u Kotoru bilo od značaja.
Počev od Jugooceanije, najvećeg brodarskog preduzeća u Jugoslaviji, Jugopetrola, pa do svih ostalih preduzeća koja su bila simbol razvoja grada, ali se desilo ono što je možda još strašnije, a to je devastacija prirodne i kulturne baštine Kotora, koja je, izgleda, nezaustavljiva.
Prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora upisano je na Listu svjetske baštine UNESCO-a, 26. oktobra 1979. godine, kao 57. dobro na toj prestižnoj listi lokaliteta izuzetne univerzalne vrijednosti za cijelo čovječanstvo.
Nominacioni dokument za upis Prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora na Listu svjetske baštine pripremili su Kotorani, dr Miloš Milošević, mr Jovan Martinović i prof. dr Milenko Pasinović, a pod pokroviteljstvom tadašnjeg predsjednika Skupštine opštine Kotor, prof. Boška Mačića.
Ogroman uspjeh koji je postignut upisom Kotora na listu UNESCO danas je potpuno devalviran pa smo došli u situaciju da se kockamo sa UNESCO-vim statusom zaštićenog prirodnog i kulturnog područja Kotora. Opasnost od preispitivanja tog statusa apsolutno je realna.
Crna Gora je bila opomenuta nekoliko puta od strane UNESCO da ne poštuje ono što je potpisala, odnosno da dopušta i ne štiti da se devastira zaštićeno područje.
Na nekoliko sesija UNESCO posvećenih zaštiti, naši predstavnici, umjesto da objasne što se dešava u prostoru i zatraže pomoć, lagali su UNESCO, da “nije baš tako strašno” i da će usvojiti sve potrebne studije zaštite i primjenjivati ih,
Naravno, u tom smislu, ništa nije učinjeno, ne samo da nismo krenuli u rješavanje ranijih problema, nego je devastacija nastavljena u još većem obimu.
Imamo sada Verige, Kostanjicu, zgradu Pentagona poviše bolnice, prekomjernu stambenu izgradnju u Dobroti, Tivtu, i na cijeloj hercegnovskoj rivijeri. To su strahovite devastacije, koje je država planirala i za njih dala građevinske dozvole.
Ne aboliram od odgovornosti lokalne vlasti, oni kažu da to radi država. Pa, zaboga, i oni su država, rade kao jedno! A, država jeste planirala, naročito kroz svoje kriminalne studije lokacije kojima je uzurpirala prostor i oduzela lokalnim upravama Boke Kotorske pravo da se brinu o svojoj prirodnoj i kulturnoj baštini.
Uz potpuno uvažavanje činjenice da Kotor i Boka Kotorska jesu u Crnoj Gori, ovo je ipak kulturna baština koja je stvarana nezavisno od Crne Gore vjekovima, i bio je red da država to poštuje i da nama pravo da mi upravljamo svojom baštinom, jer, ko će znati bolje od nas da upravlja onim što su nam naši djedovi ostavili?
Na sve gore navedene devastacije na neki način reagirao je i UNESCO, ali je nevjerovatno da je bez ikakve reakcije ostala najveća devastacija, a to je urbicid grada Kotora.
Gubitak tradicionalnih namjena i funkcija, kao što su specifičan način života i rada lokalne zajednice, imao je velike negativne utjecaje na grad i njegovo urbano područje, što je dovelo do raseljavanja građana i gubitka identiteta i karaktera grada koji je postao nepogodan za svakodnevni život njegovih stanovnika. Umjesto da se radi očuvanje grada napravio napor da se zaštite tradicionalne djelatnosti i da se zaštiti domaće stanovništvo, Kotor je postao produkt konzumiranja masovnog turizma.
Ovo je uveliko dovelo do gubitka njegove autentičnosti i jednom, kada UNESCO shvati veličinu ove devastacije, ponovo će doći upozorenje za brisanje za brisanje sa liste, ali će onda već biti kasno.
Zašto je ozbiljna urbanistička strategija na području Boke Kotorske već godinama tako reći nepostojeća? Kome i zašto je zasmetala stručnost i kako izgleda profil novih Varvara kojima je sve dozvoljeno, pa i to da gaze po neprocjenjivom kulturno-istorijskom blagu ovog zaliva?
Reći ću vam samo jedan podatak: Urbanistički plan grada Kotora, grada koji je fokus oko koga se vrti cjelokupni razvoj opštine Kotor, naročito razvoj turboturizma i svega ostaloga što ga prati, nije obnavljan od 1987. godine iz prostog razloga da se sa gradom može upravljati po volji biznisa.
Dakle, mi imamo na djelu nekontrolirani razvoj, bez ikakve strategije. Donesene su studije strateškog razvoja turizma, ali to je mrtvo slovo na papiru.
Postoji Zakon o zaštiti prirodnog i kulturnog područja Kotora, koji se apsolutno ne poštuje. Postoji Menadžment plan upravljanja Kotorom, koji je istekao prije 8 (osam) godina i takođe je mrtvo slovo na papiru.
Postoji Strategija razvoja kulture i tretmana kulturne baštine u Kotoru, koji se ne poštuje, upravo zbog toga što ne proizilazi ni iz nekakve strategije, iz neke koncepcije, nego se radi ad hoc, kao da se slaže pazl, samo bez ideje kako treba izgledati konačna slika.
Država je oduzela pravo Kotoranima i Bokeljima da odlučuju o svom prostoru, pa sada o njemu odlučuju kolege iz Podgorice ili Pljevalja koji, uz dužno poštovanje, pojma nemaju o kulturnom i prirodnom području Kotora i Boke Kotorske, ali zato itekako imaju pojma da to područje stave na raspolaganje nezajažljivim investitorima. Pri tome, ja ne krivim te, kako vi kažete, “nove varvare” koji se, legitimno, rukovode isključivo profitom, nego koruptivni državni sistem koji im svojim dozvolama to omogućava.
Veliki dio Bokokotorskog zaliva danas nije lako vidljiv zbog nekontrolisane izgradnje velikih apartmanskih kompleksa, privatnih hotela, megalomanskih vila i gigantskih ograda od armiranog betona. Neki od takvih “projekata” doslovno su zagazili u more i “presjekli” obalu. Kako objašnjavate ovo nasilje i ko radi na promjeni prirodnog ambijenta starih bokeljskih naselja?
Kao što sam napomenuo, država je omogućila to “gaženje u more” donošenjem nakaradnih prostornih i ostalih planova i odsustvom bilo kakve kontrole.
U Kotoru i Boki Kotorskoj imamo nekoliko eklatantnih primjera toga gaženja u more, u Kotoru hotel “Mariott”na lokaciji URC i hotel Hajat na Markovom rtu u Stolivu, zatim hotel “Teuta” u Risnu, hotel “Carine”u Bijeloj. Na žalost i UNESCO je dao saglasnost na HIA studije za te hotele, zahvaljujući nekom korumpiranom činovniku koji sjedi u Parizu i kojega nije briga za Boku Kotorsku.
Ono što na duže staze može biti problem je osjetljivost turizma kao gospodarske grane na prirodne ili društvene poremećaje, svjedoci smo bili pandemije virusa Covid, kao i nastalih posljedica koje su zatekle te velike komplekse koji u nekom trenutku mogu postati nerentabilini i napušteni uz trajnu devastaciju prostora. Oni koji su vidjeli turistička naselja “Fantazme” na španskoj obali znaju o čemu govorim.
Kakva su vaša iskustva kao arhitekte i kao aktiviste (čiji glas govori o jednom urbicidu, zatiranju kulturnog nasleđa Boke), kad je u pitanju nadležne institucije i njihova odgovornost za sve što je u vezi sa devastacijom Kotora i Bokokotorskog zaliva?
Odgovornost je ogromna. Nažalost, Boka Kotorska se ne shvata kao područje od posebnog značaja za Crnu Goru po svojim prirodnim i kulturnim vrijednostima, ne poštuje se činjenica da je kao područje tek od 1945. godine ušlo u Crnu Goru unoseći u nju svo svoje bogatstvo, nego se zakonskim i planskim pristupom uporno izjednačava sa ostalim regijama, ne poštujući različitosti.
U svakom slučaju Boka Kotorska bi morala imati neku vrstu kulturne autonomije i pravo da odlučuje o svom kulturnom i prirodnom prostoru, jer sadašnje stanje je neodrživo.Činjenje, odnosno nečinjenje nadležnih institucija iz Podgorice samo dovodi do daljih devastacija tog prostora.
Prirodno kulturno područje Kotora i Boke Kotorske u cjelosti je izloženo ogromnom pritisku uslijed hipertrofirane stambene izgradnje. izgradnjom infrastrukture i suprastrukture pod izgovorom poboljšanja pristupačnosti i razvoja Crne Gore kao turističke destinacije. Ubrzana i stihijska urbanizacija za posljedicu ima dramatičnu degradaciju unutar zaštićenog područja.
Brojni primjeri narušavanja ili uništavanja vrijednosti prostora u okviru područja Kotora i Boke Kotorske pokazatelj su nedosljedne primjene od strane institucija Zakona o zaštiti kulturnih dobara i drugih zakona, kao i nepoštovanja uslova iz već usvojenih planskih dokumenata. Uz nekompetentnost većine učesnika u izradi planova, projekata kao i u izvođenju radova, katastrofa je bila neizbježna.
Nepoštovanje povelja i konvencija UNESCO-a, potpisanih od strane države Crne Gore, u jednom će momentu dovesti do mogućeg brisanja zaštićenog područja sa liste UNESCO. Dramatičan primjer nepoštovanja potpisanog vidi se u upoređenju situacije u staroj kotorskoj jezgri sa stavovima iz Povelje iz Valete, „Načela za očuvanje i upravljanje povijesnih gradova, naselja i urbanih područja“, jer je država umjesto da poštuje i primijenjuje potpisano radi zašite grada Kotora uradila sve suprotno.
Ugroženost čitave obale u zalivu Boke došla je kao direktna posledica urbanističkog nasilja i nekontrolisane gradnje. Postoji li način da se to zaustavi?
Na žalost izgubili smo bitku sa građevinskim lobijem. Novi Zakon o uređenju prostora i Zakon o legalizaciji bespravnih objekata samo će sankcionisati postojeće stanje. U Crnoj Gori, kod onih koji odlučuju, ne postoji svijest o potrebi održivog planiranja prostora, prostor se promatra isključivo kao izvor profita bez obzira na dugoročne posljedice koje takva svijest proizvodii i taj trend će se nastaviti i ubuduće i nemoguće ga je zaustaviti.
Biće još mnogo raznih Veljih brda, Bejova, Resorta i Portova, koje će država pod plaštom tobožnjeg razvoja, uredno davati investitorima koji traže samo zaradu bez obzira na posljedice po prostor, uz neizbježnu korupciju koja sve to prati.
Kako razumjeti činjenicu da je Boka Kotorska sa manje od 5% teritorije Crne Gore već godinama glavna “meta” građevinskih magnata, ne samo domaćih već i stranih?
Pojava masovnog turboturizma bez ikakvih ograničenja, sa profitom koji donosi sa sobom, uslovila je koncept razvoja baziran na hipertrofiranoj izgradnji stanova za prodaju, odnosno za sekundarno stanovanje kao i na nekontroliranoj urbanizaciji područja podržanoj od strane države donošenjem neadekvatne planske dokumentacije koja nije bila usklađena sa principima zaštite svjetske kulturne baštine.
Iz toga je proistekao i neprimjeren kapacitet i izgled novih građevina čime se mijenjanjao autentični pejzaž i ugrozile se osnovne vrijednosti zaštićenog područja.
Iako u posljednjih 15 godina broj stanovnika u Boki Kotorskoj uglavnom stagnira, broj stanova je nevjerovatno porastao sa tendencijim daljeg rasta. Dakle, do povećanja broja stanova došlo je isključivo zbog interesa investitora da grade zgrade sa stanovima za prodaju i to ne domaćem stanovništvu već većinom klijentima sa strane kojima ti stanovi služe kao sekundarno stanovanje.
Kako vidite djelovanje nadležnih institucija za zaštitu kulturnih dobara u Boki Kotorskoj, gdje se nalazi preko 80% nepokretnih kulturnih dobara države, i zašto izgledaju nemoćno pred devastacijom hiljadugodišnjeg kulturnog nasleđa?
Institucije ne postoje, Zavod za zaštitu kulturnih dobara u Cetinju apsolutno je neefikasan i bavi se svime osim zaštite.
Kotor je nakon zemljotresa imao svoj Zavod za zaštitu spomenika koji se efikasno bavio zaštitom i restauracijim spomenika kulture kao i prostora.
Besmislenom centralizacijom institucija planiranja i zaštite sve je prebačeno u Podgoricu, odnosno u Cetinje, i te institucije jednostavno ne mogu ni kadrovski ni organizaciono da odgovore na ogromne izazove koje nameće pritisak na prostor Boke Kotorske.
Nedostatak, odnosno praktično nepostojanje urbanističke i građevinske inspekcije čime je država stala na stranu građevinskih lobija, omogućena je gotovo nekontrolisana devastacija naše obale i kulturnog i prirodnog naslijeđa.
Vidite li mogućnost za uspostavljanje jedne nove urbanističke politike na nivou države kako bi se u zadnji čas zaustavilo “brisanje” autentičnog izgleda Bokokotorskog zaliva i njenih gradova i naselja?
Naravno da ne, sva urbanistička politika nakon raspada Jugoslavije u Bokokotorskom zalivu, posebno u Opštini Kotor koncipirana je tako da otme i zauzme obalu, podređena partikularnim interesima građevinskih lobija.
Kako sam već rekao, Boka Kotorska shvaćena je kao plijen i na tome se i zasnivao centralistički koncept planiranja kojim je oduzeto pravo bokeljskim opštinama da uređuju svoj prostor, a odlučivanje o njemu prebačeno je u Podgoricu.
Posebno poražavajući bio je dosadašnji Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata koji je doveo do neviđenog haosa i devastacija u prostoru Boke Kotorske.
Nedavno usvojeni Zakon o uređenju prostora pokušaj je da se bar djelimično vrate ingerencije upravljanja prostorom opštinama, međutim stigao je kasno i dok krene da se primjenjuje u dijelu izrade planske dokumentacije prostor Boke Kotorske i dalje će se devastirati i teško da će ostati nešto vrijedno da se štiti.
Postoji li mogućnost za aktiviranje evropskih institucija za zaštitu kulturnih dobara, kako bi osim UNESCO još neko pomogao Boki Kotorskoj i Crnoj Gori kao kandidatu za članstvo u Evropskoj uniji?
Ne postoje evropske institucije za zaštitu kulturnih dobara, a i da ih ima, iskustvo sa UNESCO-m pokazuje da Crna Gora samo formalno prihvata povelje i konvencije u pogledu zaštite, a onda radi sve suprotno.
Imamo primjer HIA studije za zaštićeno područje Kotora koju je uradila država koja je svojim odredbama trebala da bude brana i oružje protiv devastacije prostora, međutim, umjesto oružja dobio se niz preporuka koje nikoga ne obavezuju, a odlučivanje je prebačeno na pojedinačne HIA studije za svaku pojedinačnu lokaciju koje uglavnom rade firme ili pojedinci koji su u službi investitora jer ih on plaća.
Dakle, samo vraćanje kulturne autonomije i prava odlučivanja bokeljskim opštinama da uređuju svoje područje uz uključivanje renomiranih lokalnih eksperata u planiranju prostora i uz konsultacije sa UNESCO-m, može, barem djelimično, da sanira nastalu štetu.
Razgovarao: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
