NA 44 BRODA PREKO SEDAM MORA
Pomorci su tihi junaci koji hodaju između stvarnosti i snova. Život pomorca nije samo posao, nego jedan poseban način života koji obogaćuje dušu i otvara horizonte. U biću svakog pravog pomorca je zajedništvo, hrabrost i vjerovanje da je nekad i ono što izgleda nemoguće, ipak ostvarivo i moguće.
Kapetan duge plovidbe, Marko Kokić, autentična ličnost „našeg podneblja“, sa skoro 50 godina nevjerovatnih iskustava na moru i okeanima, koji je u tom periodu plovio na 44 broda i na njima doživio i lijepe i teške trenutke, i dalje plovi.
Zapovjednik je sa ogromnim iskustvom, izdašan u djelima, skroman na riječima, plemenit i rafiniran u komunikaciji. Ovaj prekaljeni pomorac specijalno za web portal pomorstvo.info, govori o impresivnom životnom i profesionalnom putu, o „srećnim vremenima“ domaćeg pomorstva, nestabilnoj današnjici i neizvjesnoj budućnosti, o dobrim i manje dobrim stvarima na savremenoj globalnoj sceni pomorske industruje.
„…More će pokrenuti ono što nosiš u sebi“, zapisao je jedan antički filozof, a čuveni danski pisac Isak Dinesen, bio je još precizniji, pa je rekao: „Lijek za sve je slana voda: znoj, suze ili morska voda“. Šta je u Vama pokrenulo more, tokom impresivne, dugogodišnje karijere? Koje strane Vaš ličnosti?
Da, sigurno su bili u pravu i pomenuti antički filozof i taj danski pisac. Kod mene je more pokrenulo puno toga. Kao prvo me očvrsnulo kao ličnost, ulilo staloženost, samopouzdanje, upoznavanje karaktera i vjeru u ljude sa kojima radiš i živiš.
Vaša karijera počela je na nekada slavnoj kotorskoj „Jugooceaniji“, simbolu moći trgovačke mornarice ondašnje države. Koja sjećanja imate na taj period, koja su Vaša prva iskustva i ko su Vam bili uzori, ličnosti ili situacije koje su bile inspirativne i koje su Vas definisale kao prekaljenog pomorca?
Baš tako, moja karijera je počela na Jugooceaniji odmah nakon završene Srednje pomorske škole, 20. septembra, sada već davne 1975. godine u svojstvu kadeta, ukrcajem na MB „Metohija“ u luci Constanca (Rumunija). Višu Pomorsku školu sam završio 1984. godine kada sam i položio ispit za kapetana duge plovidbe.
U Jugooceaniji sam proveo lijepih i nezaboravnih 18 godina. Bilo je i veselih, a ponekad, prirodno i neveselih dana, zgoda i nezgoda, međutim, život na ovoj našoj domaćoj, tada renomiranoj kompaniji, dešavao se „kao kod kuće“ i to nas je uvijek činilo dobro raspoloženim, lakše smo se borili sa daljinama koje smo prelazili i izazovima sa kojima smo se suočavali. Iza nas je stajao jak sistem, moćna država i pomorsko iskustvo starijih kolega.
Naravno da je za vrijeme punog sjaja „Jugooceanije“ život na brodovima bio zanimljiv sa puno druženja, pa naravno i anegdota.
Nije bilo interneta, Youtube kanala, kompjutera i video igara pa smo se družili u salonima i kabinama, bilo je tu svega, istinitih priča i pravih drama i komedija, ali i preuveličavanja a naravno i pravih „lovačkih“ priča sa najfantasičnijim izmišljotinama. Pojedini, koji su se među posadom „isticali“ sa tim pričama, bili su toliko ubjedljivi da smo ih proglašavali za „Prve britve broda“.
Nekada nije bilo zabrane alkohola na brodovima pa se kupovalo preko telegrafiste i pilota u većim količinama, pa je i mašta znala da proradi intenzivnije.
Ne bih prepričavao one anegdote za koje sam čuo iz priča drugih pomoraca, jer nisam siguran jesu li se stvarno dogodili ili ne, ali neke od njih slobodno mogu da uđu u antologiju tipičnog društvenog života pomoraca onoga vremena i onih prilika.
Recimo, bio sam mladi pomorac, kadet, a brod je bio u luci Kobe, u Japanu. Naš tadašnji konobar Ljubo izašao je vani i kupio tada famozni radio-kasetofon „Hitachi“, tada „čudo audio-tehnike“. Donio ga je na brod i stavio u njega kasetu na kojoj su bile snimljene Radio emisije „Pozdravi i čestitke” kao i neke tradicionalne guslarske pjesme. Skupila se posada da vidi to čudo tehnike, a među njima i tesar Marko, ukrcan na brod samo taj prvi i jedini put. Pita on Ljuba konobara „Što je to?“ a Ljubo mu odgovara: „Ovaj radio hvata Radio Titograd čak u Japanu!“
Tu se malo popilo, pa Marko pita Ljuba za adresu gdje ga je kupio. Već sjutradan, tesar Marko odlazi u grad i kupuje isti takav radio-kasetofon, donese ga na brod i pozove nekoliko njih u kabinu, da slušaju Radio Titograd. Međutim, nikako da „uhvati signal“. Počinje da ga hvata i panika, jer je dao skoro čitavu platu (onaj dio u valuti), i samo što ne plače od muke. Ali, tada konobar Ljubo stupa na scenu i neprimjetno ubacuje njegovu kasetu sa snimljenim emisijama „Pozdravi i čestitke“ Radio Titograda. Marko oduševljeno odmah otvara bocu viskija i počinje slavlje što je „uhvatio signal“.
Takvih i sličnih komedija bilo je puno.
Inače, na brodovima „Jugooceanije“, strojari su dobijali 0.5 litara mlijeka dnevno. Upravitelj nije pio mlijeko, a meni bi redovno dao njegovo sledovanje. Bio sam treći oficir, a Mirko B. drugi oficir. Nismo imali frižidere u kabini pa bih ja uvijek oko 23:00h skoknuo do oficirske dispenze (ostave za hranu) i stavio tetrapak od 0.5 lit da se ohladi. Nakon predaje gvardije (smjene), siđem u dispenzu (ostavu za hranu), nema mlijeka, prazan tetrapak u kanti za smeće. I tako, 3-4 dana zaredom. Ja se požalim Mirku kako mi neko prije ponoći krade mlijeko iz dispenze. A, Mirko meni kaže: “ne sekiraj se, naći ćemo ga!“. Donese on kutiju tableta za čišćenje (laksativ) i kaže: „Ubaci ovo noćas u mlijeko i sjutra ćeš naći krivca!“
Reče uzgred i to da je doza 4 tablete, „a ti mu stavi 8, jer sa mlijekom slabije djeluju“.
Poslušam ga ja i tako uradim. Siđem u dispenzu, i opet vidim-mlijeko popijeno!
Sjutradan, negdje oko podne, moja gvardija završila, a nema Mirka da me mijenja. Zovem konobara Mata da ga nađe i od njega čujem da nije ni dolazio na ručak.
Traje potraga za Mirkom, i konačno ustanovimo da je u toaletu, i da stenje! Pitamo ga mi šta se dešava, a on iz WC-a odgovara: „Ne znam što me stiglo od šest sati jutros, stomak me ne pušta, mora da sam sjedio na studeno!“ Ja ga pitam: „A, da nisi prije gvardije pio mlijeko iz frižidera“, a on meni odgovara: „Jesam, ali nije do mlijeka jer ga svako veče popijem pa ništa!“. E, rekoh „odlična ti je ona ideja sa tabletama za čišćenje bila, a našli smo i onoga ko mi krade mlijeko!“
Na brodu je, zbog raznih ukusa i mentaliteta bilo i pravih „kulturnih nesporazuma“, na primjer, ali samo u slobodno vrijeme, kad „proradi“ viski, jer je neko u ono vrijeme slušao gusle a neko ondašnju jugoslovensku divu, Terezu Kesoviju, ali, sloga i zajedništvo nikad nije dolazilo u pitanje, na poslu i van njega.
Na toj našoj dobroj staroj „Jugooceaniji“ sam plovio sve do 4. maja, 1993. godine kada zbog ekonomskih i drugih sankcija uvedenih Jugoslaviji odlazim na Grčku kompaniju koja je kupila naše brodove „Boka“ i „Kupres“, do tada vlasništvo Jugooceanije. I još uvijek sam na istoj kompaniji samo je u ovih 30 godina mijenjala ime ali ljudi su uglavnom isti, naravno uz par novih jer se kompanija širila sa 4 na 18 brodova.
Jugooceanija je bila majka za sve pomorce. Dobijali smo stipendije, stanove ili stambene kredite, imali stalne plate, benificirani radni staž i sigurne ukrcaje. Mislim da nam svima to nedostaje a najviše mladim pomorcima početnicima koji čekaju i po par godina na ukrcaj u svojstvu kadeta.
Što se tiče mojih uzora bilo ih je dosta. Ne bih nikoga izdvojio da nekoga ne preskočim. Trudio sam se da od svakog ponešto usvojim i tako gradio svoju karijeru.
Prošli ste čitavu „vertikalu“ u karijeri, od kadeta do zapovjednika, od onoga koji tek stiče znanja, do iskusnog kapetana duge plovidbe, od koga može mnogo da se nauči. Kako današnja tehnološka revolucija, digitalno doba, pa čak i novi međunarodni pomorski zakoni utiču na profesiju pomorca i pomorsku industriju? Kako gledate na te dramatične promjene koje se dešavaju?
Što se tiče digitalne tehnologije, to nam predstavlja veliku pomoć u navigaciju a posebno standardi koji su postavljeni pa imamo i back-up opremu. Nekada smo plovili i po nekoliko dana „sa vjerovatnom pozicijom“, jer nije bilo ni sunca ni zvijezda usled lošeg vremena, kiše, magle, a danas imate u svakoj sekundi savršeno preciznu poziciju. Danas većina mladih oficira ne znaju ni kako se drži sekstant a kamoli da izračunaju poziciju pomoću sunca i zvijezda. Svakim danom je sve teže udovoljiti međunarodnim pomorskim konvencijama. Sve su veći zahtjevi i papirologija a da ne spominjem inspekcije po lukama Istočne Evrope, Azije i Afrike gdje ste dovedeni u teške situacije zbog korupcije lučkih vlasti.
Sva novija iskustva govore da nikad nije bila veća potražnja za pomorcima i nikad veći kriterijumi kao danas, i da zbog toga masovnije zapošljavanje pomoraca na globalnom nivou stagnira. Da li je ovo tačno?
Tačno je, sve je veća potražnja za pomorcima. Ali, tu je najveći problem što malo koja kompanija želi da stvara sopstveni kadar, već traže na tržištu gotov kadar sa nekoliko godina iskustva u rangu. Mislim da su najtraženiji prvi oficiri palube i upravitelji stroja. Najteže je naći ukrcaj za kadete i treće oficire palube. Trećeg oficira stroja malo koja kompanija i ukrcava.
Vjerujete li u mogućnost obnove barem jedne velike pomorske kompanije u Crnoj Gori ? Šta smatrate prvim i najvažnijim poslom ukoliko država ili privatni konzorcijumi odluče da ulože novac i „vaskrsnu“ pomorsku industriju u ovoj maloj mediteranskoj zemlji ?
Volio bih da vjerujem u tako nešto ali sam pesimista. Stabilnu pomorsku kompaniju ne mogu i ne smiju da vode političari već kadar iz struke.
Iz velikog iskustva sa plovidbi širom svjetskih mora i okeana, možete li reći neka svoja zapažanja o promjenama koje se dešavaju u globalnom transportu, snabdijevanju i bezbjednosti, usled ratova.
Promjene su svakodnevne, tržište je nestabilno i sve nestabilnije, ali prema mom saznanju trenutno je povoljan za brodare koji imaju brodove za rasuti teret, posebno Supramax i Handysize brodove sa dizalicama. Što se tiče snabdijevanja brodova to je dosta dobro, posebno od stupanja na snagu Maritime Labour Convention, 2006. godine, na osnovu koje je mnogo toga promijenjeno u pozitivnom smjeru za nas pomorce.
Što se tiče bezbjednosti, mogu samo reći da je žalosno što se dešava u XXI vijeku. Prije par dana, tačnije 11. decembra, jedan Norveški chemical-tanker u južnom Crvenom moru na putu za Izrael je raketiran. Srećom, sve je prošlo bez većih posledica po posadu koja je uspjela za lokalizuje i ugasi požar.
Da ponovo odlučujete o izboru profesije, da li bi to bila profesija pomorca, nešto drugo, možda blisko tome, ili nešto sasvim različito?
Sasvim sigurno bi to bila ista profesija. Imao sam par ponuda da pređem da radim u Grčku kao Port Captain i DPA, ali sam to jednostavno odbio. Volim brod i ovu profesiju iakoje zahtjevna a ponekad i surova. Ima puno lijepih trenutaka ali i teških, posebno kada izgubite svog najbližeg a niste u mogućnosti da budete pored njega. Takve situacije ostavljaju teške ožiljke.
Imate li eventualno evidenciju o broju nautičkih milja koje ste prešli tokom svoje karijere? Da li je tačna ona izreka da je pomorac uvijek na moru, čak i kad više ne plovi?
Što se tiče te izreke nisam siguran odakle je, ali mislim da je tačna. Još sam aktivan a imam i dogovor sa kompanijom da nastavim sa plovidbom ali sa kratkim ugovorom od tri mjeseca a kući 8-9 mjeseci, ili, dok ja sam ne javim da sam spreman.
Na žalost, nikada nisam vodio evidenciju o miljama ali imam evidenciju brodova i boravku na njima. Da ne širim priču previše sa imenima i datumima, radio sam na ukupno 44 broda!
I, hronološki, to izgleda ovako: na jednom sam bio u zvanju kadeta, takođe na jednom u zvanju trećeg oficira, na dva broda sam bio drugi oficir, na deset brodova sam bio prvi oficir, a na čak 30 brodova sam bio u zvanju zapovjednika.
Koji period tokom Vašeg dosadašnjeg radnog vijeka smatrate najboljim, najinspirativnijim i najkorisnijim u stvaralačkom (kreativnom) smislu?
Tu bih krenuo sa najinspirativnijim, a to je prvih 10 godina u zvanju zapovjednika. Potom, i najboljih drugih deset godina u zvanju zapovjednika. A, nakon svih iskustava, ovih poslednjih 10 godina smatram najkorisnijim u svakom smislu.
Razgovarao: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
