Kapetan duge plovidbe Veselin Vuković je crnogorski pomorac čijoj je karijeri dugoj preko dvije decenije prethodilo njegovo rano iskustvo sa Mornaričke vojne akademije i školskog broda „Jadran“. Ubrzo nakon toga kao kadet među posadom trgovačke mornarice, upoznaće jednu drugu dimenziju plovidbe morima i okeanima, što je trajno odredilo njegov životni i profesionalni put. O svom viđenju današnjeg pomorstva i budućnosti međunarodnog pomorskog transporta, ovom prilikom govori za pomorstvo.info
Vaša pomorska karijera ušla je već u treću deceniju. Šta smatrate prelomnim trenutkom u tom dugom putovanju morima i okeanima? Da li je to bio momenat kad ste postali zapovjednik ili nešto sasvim drugo?
Za moj odabir ove profesije mogu da zahvalim ljubavi na prvi pogled u susretu sa brodom i životom na brodu. Naime, kao pitomac Mornaričke Vojne Akademije imao sam priliku da jedrenjakom “Jadran” plovim kroz Boku, što je tadašnjem momčiću avanturističkog duha bilo sasvim dovoljno da zna čime želi da se bavi do kraja života.
Kasnije, kao kadet na trgovačkom brodu shvatio sam da taj poziv zaista prepun izazova i da je potrbna ogromna i mentalna i fizička snaga za život i rad na brodu. Tako da negdje smatram da su Boka Kotorska i jedrenjak “Jadran” glavni “krivci” što sam odabrao da budem pomorac. To je bio ustvari prelomni trenutak koji je samo potvrdio već jasnu želju da budem pomorac.
Kako iz vaše perspektive izgleda kad zapovjednik broda promijeni kompaniju, kad se suoči sa novom posadom, koje razlike uočavate i kako balansirate između vlasnika plovila i svih drugih obaveza koje svakodnevno imate?
Pa vidite, nema tu previše razlika… Nijanse su u pitanju što se tiče kompanija, a po mom mišljenju, razlika je samo u tome šta je kome bliže i šta mu više odgovara. Kad to kažem prije svega mislim na mislim na kulturološku sličnost i radnu etiku. Ja sam imao priliku da promijenim par kompanija i mogu da vam kažem da sam mnogo puta postavljao sebi pitanje kako su neke od vodećih kompanija postale to što jesu, misleći pri tom prije svega na njihov menadžment. Jer, na kraju krajeva, oni biraju članove posade i njihov kvalitet a ne mi.
Što se same posade tiče moje najprijatnije iskustvo je kada sam na brodu imao osam nacionalnosti. U takvoj sredini svi se trude da pokažu ono najbolje.
Prema svim mjerilima, upravo poslednjih dvadeset godina pomorske industrije donijele su najveće promjene u modernoj istoriji pomorstva. Kako ste te promjene doživjeli, koja su vaša zapažanja u vezi sa tim i koje promjene smatrate ključnim za budućnost pomorstva?
Smatram da je poboljšanje mogućnosti komunikacije (uvođenje interneta) dovelo do ovih promjena. Pritisak na posadu, a prije svega na zapovjednika, povećan je do krajnjih granica. Zamislite kompaniju koja u glavnom ofisu ima recimo 1000 zaposlenih i da većina od njih međusobno komunicira samo kada mora, dok se, pri tom, za sve nejasnoće i pitanja obraćaju stručnim licima na brodu . Morate priznati da pored naših dnevnih brodskih poslova, koji se uglavnom nijesu promijenili, ovo je ogromno breme koje nije lako nositi.
Uz ovo bih dodao i još jednu izuzetno bitni stavku, a to je nevjerovatno povećan broj svakojakih inspekcija. Zaista, danas sa teretom takve birokratije biti zapovjednik na brodu nije nimalo jednostavno.
Što se tiče budućnosti smatram da će trend smanjenja posada biti nastavljen ali da je nemoguće da brod plovi bez i jednog člana posade na njemu. Mada, kako idu stvari sa osiguravnjem broda i tereta ni to nije isključeno.
Zvuči kao biblijska tema, ali, Evropska agencija za pomorsku bezbjednost (EMSA) predstavila je svoj strateški plan za 2025. godinu, sa sedam tematskih prioriteta. Jedan od njih je digitalizacija i smanjenje administrativnog opterećenje. Kako gledate na ove promjene, šta bi one trebale da donesu?
Hvala Bogu da se neko sjetio! To može samo unaprijediti pomorstvo.
Pomorci sa kojima radite su po pravilu iz različitih zemalja, različitih kultura. Kako usmjeravate njihov život na brodu, kakvih tu ima specifičnosti?
U današnjem pomorstvu (kontejnerskom servisu), gdje za npr. 21 dan odradite 12-13 luka, nemate baš vremena za neke posebne prohtjeve. Život nam je definisan ISM-om i svako odrađuje ono za šta je plaćen. U slobodnom vremenu, kojeg je jako malo, uglavnom se radi na sigurnosti broda i održavanju.
Znate, svaka vrsta broda ima svoja pravila i iz razmjene iskustva sa kolegama sa drugih vrsta brodova znam da su izazovi različiti.
Crna Gora već dugo nema svoju flotu trgovačke mornarice kakva je nekada bila kotorska “Jugooceanija” i “Barska plovidba”. Kakav vidite današnje stanje u (ne)postojećoj pomorskoj industriji Crne Gore, šta su tu glavni problemi, zašto već tri decenije ne postoji način da ova država “izađe” na svjetska mora i okeane sa svojim trgovačik brodovima i svojim pomorcima?
U uslovima današnjeg pomorstva i novim pomorskim trendovima, gdje ogroman kapital diktira doslovno sva pravila, nemoguće je da Crna Gora, koja je decenijama bila u mraku ili, u svijetlu novih ideja (kako ko gleda na stvari), može pratiti te trendove. Crna Gora je trebala da se preorjentiše i bazira isključivo na proizvodnju najkvalitetnijeg i najkonkurentnijeg pomorskog kadra. Da li to čini danas, drugo je pitanje…
Kao pomorac sa dugim stažom, kad se nađete u svojoj zemlji, kako doživljavate odnos te države prema pomorcima? Zbog čega to pitanje nije na vrhu prioriteta, ako znamo za podatak da 1,5 odsto pomoraca (u odnosu na broj stanovništva) puni čak 10 odsto budžeta Crne Gore?
Crna Gora se prema svojim pomorcima odnosi kao maćeha, mi za nju ne postojimo. A, zbog čega ovo pitanje nije na vrhu prioriteta, ja smatram da možemo da zahvalimo tome što smo mi u našoj državi prepoznati isključivo kao one “mule” iz filmova o švercu narkotika, pa ko se snađe snađe. Znate, za ozbiljne priče potrebni su ozbiljni, sposobni i visoko moralni ljudi.
Koje događaje iz dosadašnje karijere pamtite kao rizične, kad ste bili u posebnim iskušenjima? Sa druge strane, koji su to momenti kojih se rado sjećate?
Svako nevrijeme je iskušenje za sebe, i meni lično najveći izazov. Svaki izlazak sunca i sumrak dok je bonaca su trenuci zbog čega čovjek zauvijek zavoli more.
Pred vama je još jedan duži period plovidbe do završetka karijere. Jeste li ikada razmišljali da jedan od ukrcaja bude i kraj te karijere, ili ste sigurni da ćete ploviti dok ne osjetite taj “signal” da je bilo dosta?
Ne, zaista ne razmišljam o tome. Kako Gospod odredi.
Da buduću karijeru birate u sadašnjem trenutku da li bi to opet bila pomorska karijera? Šta bi sa ovim iskustvom mogli da kažete pomorcima koji tek počinju taj svojevrsni životni i profesionalni put?
Na ovaj prvi dio pitanja teško je odgovoriti, još teže je staviti se ponovo u ulogu početnika. Pretpostavljam da ću odgovor saznati na kraju karijere. Toliko je bilo i meda i žuči i mislim da drugačije i ne može, ma šta da radite i za šta se odlučite.
Za mlade pomorce imam tri savjeta: da budu poslušni, da vrijedno rade i da uče od svakoga ono najbolje.
(Razgovarao: Nikola Vlahović, pomorstvo.info)
