Duže od pola vijeka, praktično čitav svoj aktivni život, kapetan Nenad Lazović iz Bijele, sinonim savremenog bokeljskog pomorstva, posvetio je profesiji pomorca i prošao sve što je moglo da se prođe u ovom “hljebu sa sedam kora”. Kao vrhunski znalac ove profesije, i nakon prestanka plovidbe, dao je svojoj domovini i svom rodnom kraju, najveći doprinos kroz akademsko obrazovanje mladih pomoraca, osnivanjem Trening centra Azalea Maritime, gdje se već duže od dvije decenije obučavaju budući oficiri, kapetani i zapovjednici prekookeanske plovidbe.
Kapetan Lazović specijalno za pomorstvo. info, ovom prilikom govori i o svojoj impresivnoj karijeri i o današnjem i nekadašnjem shvatanju pomorstva kao načina života, ali i o okolnostima u kojima Crna Gora traži puteve prema evropskim integracijama dok domaća pomorska industrija prolazi kroz svojevrsnu hibernaciju…
……
U dugoj i izuzetno uspješnoj pomorskoj karijeri koju ste imali, prolazeći sve faze koje je bilo moguće proći na tom putu, sigurno su postojali prelomni momenti, ključne tačke koje su oblikovale vaš profesionalni identitet. Koje su to okolnosti bile, kako je tekao put od kadeta do zapovjednika prekookeanskih brodova i vrhunskog pomorskog stručnjaka? Šta vam je davalo “stabilan kurs” u profesiji kojoj ste do današnjih dana ostali potpuno posvećeni?
Kao i svako “brodsko putovanje”, tako je i moja karijera, brzo prošla, uz lijepe trenutke kad je “bonaca”, a naravno, i uz povremene “nevere”. Nastojao sam kad god je bilo moguće da proaktivno predvidim “loše prilike” i da ih izbjegnem u cilju da putovanje bude sigurno, na kraju i koliko je moguće uspješno.
Naravno, više je faktora uticalo na stabilan kurs, ali svakako, prije svega jedan moj cilj i vizija, da ne kažem inat, jer sam ciljao (djelimično i uspjeo) da dokažem da je pomorstvo ne samo naša prošlost i tradicija, već i realna budućnost. Broj sada već ostvarenih i dokazanih zapovjednika brodova, upravitelja strojeva, instruktora i ocjenjivača obuka iz specifičnih predmeta za potrebe pomorske industrije, naravno, sve to na tehnološki novim vrstama brodova i pogona, daje mi opravdanje da su se trud, vrijeme, napori isplatili. To mi je bio dovoljan motiv da se dalje zalažem i pokušam otvoriti neki novi put za mlađe generacije, izazove koji ih očekuju u novom vremenu pomorske industrije, kako zakonodavne, tako i tehnološke.
O tim stvarima želim da razmišljam, kako bih makar donekle potisnuo sve one stvari koje nažalost nikako da zažive u našoj pomorskoj administraciji. Jednostavno, nikada i nikako da dođemo do nečega što bi bila jasna strategija pomorstva sa jasnim odgovornim tijelom, uz neophodno razvijanje tzv. Human capital.
Dobar dio karijere posvetili ste obuci i obrazovanju budućih pomoraca, prije više od od 20 godina osnovali ste Trening centar Azalea Maritime kroz koji je do danas prošlo na hiljade mladih ljudi iz Crne Gore, država regiona i šire, bili ste čak i predlagač osnivanja pomorske akademije, ali to nije naišlo na razumijevanje nadležnih. Kako vidite budućnost današnjih mladih pomoraca, šta mogu da očekuju u profesiji koja se temeljito mijenja kroz tehnološku i energetsku tranziciju?
Najveći dio svoje karijere sam upravo posvetio obukama i obrazovanju svih profila pomoraca koji su nakon toga našli svoje mjesto na globalnoj mapi pomorske industrije. A, za ono što je potrebno da urade domaće nadležne institucije kako bi naše pomorstvo našlo svoje mjesto u velikoj evropskoj, a što da ne i svjetskoj porodici trgovačke mornarice, već sam naveo, potrebna je jasna strategija kako bi se prepoznao put, kao i resursi neophodni da se dođe do cilja. Naravno, i da se taj put stalno nadograđuje sa potrebama i promjenama same industrije.
Nažalost, ja ne prepoznajem stvarnu i iskrenu namjeru pa čak ni volju naše administracije da postavi sistemsku hijerarhiju uz pripadajuću odgovornost.
U sadašnjem vremenu, naši mladi i budući pomorci prepušteni su sebi i svojim individualnim mogućnostima i, žargonski rečeno, snalaženjima. A, sa druge strane, postoji samo jedan mali broj uredno (i stručno) organizovanih agencija za posredovanje u zapošljavanju pomoraca. To im dobrim djelom onemogućava da se angažuju, a to znači i usavršavaju za dio industrije koji traži stručno obrazovan, obučen i odgovoran kadar.
To je dio industrije kome (to iskreno vjerujem) naši pomorci apsolutno pripadaju prema svojim kvalitetima, jer mi nismo nacija koja bi trebala da bude snabdijevač brojeva (volumena), već rasadnik znanja.
Pomorska Akademija, kako smo je mi tada, 1999. godine nazvali, predložili i prezentirali od strane radne grupe koju su sačinjavali struka tadašnje pomorske industrije SRJ (privreda, aktivni pomorci, pomorski fakultet i škola, registar brodova, pomorsko osiguranje), nažalost je ostala “mrtvo slovo na papiru”.
Koncept je bio jako jednostavan, čak bez bilo kakvih radikalnih promjena u sistemu.
Predložili smo da se sistem “zaokruži”. Jednostavno, da u jedan cijeloviti sistem, povežemo pomorsku školu, centar za obuke pomoraca, fakultet za pomorstvo, brodare, naravno i nadležnu administraciju, Privrednu komoru…
Sistem je trebao da isporučuje “proizvod” tražen od pomorske industrije, kao što je školovan i kvalifikovan “ratings, including vessels hotel staff – officers – superintendents – ship managers”.
Kao neko ko je zastupao ovu ideju, od tada nadležnih dobio sam odgovor da je suviše rano za takve promjene. Kako onda tako i sada, drugi ljudi, odgovor isti (ista meta – isto odstojanje). Na pitanje zašto je rano i šta u samoj ideji nedostaje, nikada nisam dobio bilo kakav stručan odgovor i/ili razlog.
Prema svemu što znam, propuštena je izuzetna prilika, a nepovratno je potrošeno i vrijeme i energija uložena u tu ideju.
Položaj naših pomoraca nije više na onom nekadašnjem nivou, neke druge nacije su ga preuzele.
Potpuno sam siguran, da se ostvarila ideja Akademije i njeni ciljevi, mi danas, četvrtinu stoljeća kasnije, ne bi imali ovakvu priču sa našim pomorskim kompanijama da se to realizovalo.
Jer, da i to napomenemo, uz Akademiju planirano je bilo i osnivanje banke koja bi pratila naše pomorce, a koji bi (da se to tada realizovalo) danas bili vlasnici i upravljači naših brodova, i vodili brigu o njima na profesionalan i primjeren način.
Vaš dugogodišnji društveni aktivizam, rad u pomorskoj zajednici Boke Kotorske i Crne Gore, doveo vas je na javnu scenu zajedno sa vašim kolegama, iskusnim kapetanima duge plovidbe. Zahvaljujući tome, čulo se po prvi put glasno i argumentovano, da nadležne državne institucije nemaju ni dugoročnu ni kratkoročnu strategiju razvoja pomorske industrije. Da li se i koliko promijenio taj odnos državne administracije prema pomorskoj privredi, kao potencijalnom stubu stabilne nacionalne ekonomije?
Pomorska industrija je jako širok pojam, obuhvata ne samo more, već i obalu. More i brodovi povezuju kupce i prodavce. Kako izgleda, i na šta sve to liči kod nas u Crnoj Gori, lako je prepoznati. Ako uzmem banalni primjer, da roba iz luke Bar, treba više dana da se dopremi u, recimo, Herceg Novi, da ne kažem dalje i van granica naše države, sve nam postaje jasno.
Dakle, odgovor je da nema baš nikakve strategije koja se oslanja na ciljeve, mjerljive parametre. Da jednostavno ne postoji. Naravno odgovorno ministarstvo će na ovo reći da to nije tačno. Ali, pojasniću…Ono što postoji, potpuno je van sistema i nepovezano. Zašto je nepovezano? Zato jer ne postoji odgovorno lice, i “niko nije odgovoran”.
Najlakše je upravljati birokratski i pričati o tradicijama, tekovinama EU, itd.
Ako ne griješim, kakva-takva strategija je usvojena u parlamentu CG, 2020 godine, u proljeće. Sa promjenama kojima svjedočimo, vidimo jasno da one još nisu niti pročitane niti analizirane, kako bi se ono što je primjenjivo počelo razvijati, a što je potrebno da se mjenja, da se uskladi i mjenja.
Ako izdvojimo segment u kojem sam proveo svoj radni vijek, dakle, kao pomorac, onda vjerujem da je dovoljno reći i ovo: mi smo još uvijek zemlja bez registra pomoraca, kod nas se pomorska knjižica u sred digitalnog doba još uvijek ispisuje rukom, a takođe i zemlja gdje su nepovezani ministarstva prosvete, pomorstva, medicine, pravosuđa…
Ko iskreno želi da se pogleda u ogledalo i suoči sa sobom, dovoljno je i ovoliko….
Naravno, nikada nisam bježao od sopstvene odgovornosti, pa ni danas, jer vjerujem da su mi ciljevi kojima sam zajedno sa kolegama težio, bili potpuno ispravni, da smo imali dovoljno argumenta, ali, da jednostavno nismo bili dovoljno razumljivi ondašnjoj političkoj sceni, pa zato nismo ni bili podržani.
U svemu ovom treba vidjeti i nešto pozitivno, a to u mom slučaju znači da sam imao čast da diskutujem, razvijam, branim razne naše stavove, sa više ljudi i strukovnih organizacija, sa kojima je upoznavanje i druženje bilo i veliko zadovoljstvo.
Kako gledate na ulogu IMO standarda i međunarodnih regulativa u oblikovanju karijera pomoraca? Šta ti novi standardi donose, jesu li u dodiru sa realnim potrebama pomoraca, koje su bolje a koje lošije strane čestih “konverzija” postojećih propisa usled uvođenja novih tehnologija i diktata takozvanih tranzicija? Kako reaguju velike pomorske kompanije na sve to?
Imao sam prilike da učestvujem na nekoliko različitih oblika seminara, treninga i sesija u organizaciji IMO. Bio sam u prilici da na jednom od seminara IMO predstavim, ugostim IMO predstavnike u Trening Centru u Bijeloj.
Izdvojio bih jedno njihovo zapažanje, bolje reći jedno čuđenje koje su izrazili tada (a sa nama su tada bili prisutni i članovi nadležne administracije CG). Rečeno je da oni (IMO predstavnici) ne razumiju kako i zašto Crna Gora ima probleme sa pregledima obrazovanja i obuka pomoraca, ako već imamo propisanu zakonsku regulativu i centar kakav je u Bijeloj.
Nije se moglo logično objasniti zasto implementacija propisanog nije u primjeni, niti je moguće primijeniti u sklopu ovako postavljene administracije.
Svakako, IMO u današnje vrijeme jeste reaktivna organizacija, makar kada se priča o oblikovanju budućih pomoraca. To oni jasno priznaju, ali imaju i jedan odgovor za razlog reaktivnosti, koji se ne smije zanemariti. Logičan je i tačan. Kažu da je to strategijska politika i odluka svake pojedine pomorske administracije država članica IMO.
Dakle, činjenica je da se pojedine obuke i standardi reaktivno propisuju. Industrija uz tehnološki razvoj djeluje proaktivno, sve ostalo kaska i kasni. Ovo je još jedno pojašnjenje šta čeka naše buduće generacije pomoraca. Bez jasne, ciljane strategije, sve će biti jako teško i rješavaće se stihijski, “na mišiće” !
Imali ste prilike da obiđete svijet mnogo puta, plovili ste dugo i uspješno, u domovini najboljih svjetskih pomoraca, Filipinima, bilo vam je ponuđeno da ostanete i radite na obrazovanju pomoraca, radili ste na japanskim kompanijama…Imate li utisak da se pomorske velesile danas nalaze u jugoistočnoj Aziji, Kini, ali i Indiji?
Mislim da su Azija, Kina, Indija uzele primat u ovoj industriji. Kina je jednostavno brodograđevinski gigant, i ne vidim da će neko u skorije vrijeme značajnije smanjiti njihov udio u ovoj grani pomorstva. Zajedno predstavljaju značajan resurs pomorskih kadrova svih profila.
A Indiju bih izdvojio, kao veoma jaku pomorsku naciju koja ne samo da daje, već duže vremena, management level oficira, već mnogo značajnije da su globalno povezani i zastupljeni u kreiranju svih pomorskih regulativa, standarda i propisa. Mnogi bi to zanemarili, ja to doživljavam na svoj način.
Kao primjer, ističem Ujedinjeno Kraljevstvo (UK) i nosioca njihovog pomorskog zakonodavstva, MCA (Maritime and Coastguard Agency). A, tu bez Indusa oni ne mogu više da uspješno odgovore svim potrebama.
U kom pravcu se danas kreće globalna flota trgovačke mornarice koja ima prema nekim podacima preko 40 hiljada brodova svih profila? Koliko na uslove transporta utiče politički a koliko bezbjednosni faktor, ako znamo da se skoro 90 odsto svjetske trgovine dešava prekomorskim i prekookeanskim putevima?
Pitanje koje nas vodi u sferu nečega što nije baš čista pomorska struka, kojom sam nastojao da se bavim što posvećenije, ali ono se ne može se isključiti, ako se želi opstati. Po mom mišljenju, politika bi trebala da se makne iz shippinga, pa bismo imali i značajno manje bezbijednosnih problema.
Naravno to je utopija, jer smo svjedoci da se dešava upravo suprotno. Kratko, politika značajno utiče, ne samo na bezbijednosni, već globalno ekonomski trend standarda života. Bliska prošlost nas uči (Corona pandemia, nasukavanje kontejnerskog broda u kanalu Suez) da je svijet danas globalno senzibilniji i vrlo brzo osjeća posljedice svake destrukcije. Ne samo povećanjem cijena proizvoda, već i njihovom dostupnošću na tržištima. Jasno se vidi da je ključ političke stabilnosti u direktnoij vezi sa volumena roba koje se transportuju pomorskim putem.
Izdvojimo sada i za našu malu Crnu Goru, još jedan veoma bitan parametar koji treba uključiti u strategiju i razviti tzv. Risk Assesment (procjenu rizika).
Ako bi (hipotetički govoreći), Crna Gora ulaskom u Evropsku uniju došla u perspektivi do neke nove strategije vezane za pomorsku industriju, na kakav način bi to moglo da se desi? Partnerstvom sa razvijenim pomorskim industrijama u regionu Mediterana ili na neki drugi način?
Crna Gora bi ulaskom u EU (i prije toga) trebala da što ranije da shvati i prihvati stvarne benefite ulaska na jedinstveno tržište od pola milijarde ljudi, tržište gdje su gdje su izbrisane granice.Tu treba da odmah tražimo svoju šansu za pozicioniranje, ukoliko već ne kasnimo!
Human capital, je upravo ono o čemu sam već pričao. Ja upravo tu vidim jedno partnerstvo i ekonomsku šansu.
Hipotetički, podsjetimo se našeg Perasta iz slavnih vremena bokeljskog pomorstva, broja srednjovjekovnih brodovlasnika i kakvog kvaliteta i znanja su bili ti slavni kapetani i admirali.
Uzmimo, sa druge strane, sadašnji trenutak, proučimo npr. mali Emden, grad u Njemačkoj, pročešljajmo poslovni registar i iznenadićemo se koliko je brodovlasnika registrovano u tom malom gradu-luci. Šta nedostaje tim privrednim društvima? Kvalifikovan i odgovoran kadar za upravljanje.
Dakle, pomorstvo kao svjetska-globalna industrija traži povezanost i kvalifikovani kadar. Ne prepoznaje ni boju kože, naciju niti religiju. Ulaskom u EU dobili bi šansu za bolju povezanost ljudi i roba, samim tim ostvarili mogućnost i perspektivu da dio tržišta dovedemo kod nas. Taj segment bio bi značajan impuls našoj nacionalnoj ekonomiji.
Bili ste jedan od “glasova razuma” kad god su pogrešni potezi pomorske administracija Crne Gore bili na sceni. Kako ste vidjeli poslednju, slobodno govoreći, destruktivnu akciju prodaje poslednjih brodova u vlasništvo “Crnogorske plovidbe”?
Na ovo se ne bih opširnije osvrtao. Prodaja brodova “Crnogorske plovidbe”, nema baš nikakve povezanosti sa strukom. Tačnije, od nastanka same kompanije pa sada do ovog stanja kompanije, struka se jako malo čula. Ako se i čula bilo je opet sa dijelom političkog dijaloga. U svakom slučaju, prema mom shvatanju, velika sramota za jednu pomorsku državu.
Reći ću vam i ovo: sada već davne 1999. godine, naš tadašnji upravitelj stroja, Andro Bilafer (koji je u međuvremenu preminuo) i ja, otvorili smo pitanje i pokušali da razriješimo dilemu-da li je Crna Gora primorska ili pomorska zemlja? Mislim da sam jasno odgovorio na ovo pitanje.
Danas je to “jeretičko pitanje”, ali, ako od uništene nekadašnje “Jugooceanije” nije ostalo ništa, pa čak ni to ime, ako to isto može da se desi i sa “Crnogorskom plovidbom” (jer, jedna od ideja nadležnih u martu mjesecu 2025. bila je njeno pripajanje “Barskoj plovidbi”, praktično gašenje), kakva se to poruka šalje Boki Kotorskoj, jezgru i matici pomorstva ovog podneblja, pomorske tradicije i njenih najboljih pomoraca?
Na jednoj panel-diskusiji, okruglom stolu sa temom “Spasiti i unaprijediti pomorsko obrazovanje” javno sam istakao da se moramo sami izmjeriti. Filozofija pomirljivih karaktera u bokeljskoj tradiciji poznata kao “…Pušti me stat`”i uvjerenje da je uvijek neko drugi kriv, doći će nam glave. Molio sam da se osvjestimo dok nam ne bude kasno. Rekao sam i da se pribojavam da će nam u Boki ostati, i možda opstati, samo Pomorski muzej i nešto od našeg kolektivnog pamćenja.
Ne mogu prihvatiti da uz postojanje institucija, Srednje pomorske škole i Pomorskog fakulteta u Kotoru, mi nismo imali decenijama unazad naše bokeljske lučke kapetane, inspektore sigurnosti plovidbe, na kraju i ministra pomorstva, makar u jednom mandatu. Zloupotrebili smo vrijeme i dostupne nam resurse. Zašto? Jer nismo imali viziju i cilj. Bili smo potpuno razdruženi, a procesima je upravljala egomanija.
Istovremeno kolege iz Bara pametnije su se organizovale, te polako privukli sve što je u domačem pomorstvu bilo vrijedno. U ovome vidim i dio svoje krivice, uprkos jasnim porukama koje sam slao.
Ali, mislim da trebamo svojim djelima da se dokazujemo. Da mijenjamo i generišemo sistem u svoju korist. Mislim na korist Boke Kotorske, jer ona to zaslužuje. Siguran sam da smo i dužni da uradimo nešto što će Boku Kotorsku vratiti tamo gdje joj je mjesto na pomorskoj mapi svijeta. Ne samo kao destinaciju za kruzere, jer bliska budućnost će nam kazati, da li od toga imamo više štete ili koristi.
Istovremeno, “Barska plovidba”, prema mom mišljenju, moraće da uđe u značajne promjene kako bi opstala. Kako ne bi doživjela sudbinu “Crnogorske plovidbe”. Da u njoj ne dozvole da im dnevne politike pišu kadrovske strategije, već da razviju održivu strategiju kompanije i profesionalnog odnosa prema njoj i njenom poslovanju.
A, za nas Bokelje, poruka: hajde da se nas krase djela, da svoje slabosti uvidimo, a kvalitete i prednosti upotrebimo, kako bismo ponovo uzdigli pomorski duh i pomorsku profesiju i radili ono što su nam i slavni preci radili. Osvajali svijet umijećem, i znanjima, a donosili nazad najbolje iz tog svijeta. I duhovno i materijalno.
Razgovarao: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
