Izvor fotografije: Shutterstock.com
Prije nešto više od pet miliona godina, voda iz Atlantskog okeana pronašla je put kroz današnji Gibraltarski moreuz. Prema jednoj teoriji, okeanska voda se tada slivala niz strminu visoku jedan kilometar ka skoro potpuno isušenom Sredozemnom moru, brzinom većom od automobila u pokretu, usput izdubljujući kanjon dubok koliko i soliter. U to vrijeme, Mediteran je bio uglavnom suv i prekriven slojevima soli, ali se tolikom brzinom napunio da su ga ogromne količine vode mogle ispuniti za svega nekoliko godina – a možda čak i za nekoliko mjeseci. U svom vrhuncu, ova poplava je ispuštala oko 1000 puta više vode nego što danas protiče Amazonom.
To je, barem, pretpostavka jednog od autora studije iz 2009. godine, u kojoj se analizirao podvodni kanjon kod Gibraltara, za koji se smatra da je nastao upravo usljed ove ogromne poplave. Ako je tačna, takozvana Zancleanska megapoplava bila bi najveća pojedinačna poplava u zabilježenoj istoriji Zemlje.
Međutim, tvrdnje ove vrste zahtijevaju čvrste dokaze. Najnovije istraživanje proučava sedimentne stijene iz Zancleanskog doba, za koje se vjeruje da svjedoče o tome kako je voda probila između današnje Sicilije i sjeverne Afrike kako bi ispunila istočni dio Mediterana.
Otkriće se nadovezuje na priču započetu još krajem 19. vijeka, kada su geolozi analizirali slojeve soli oko Sredozemlja i postajali sve uvjereniji da se između 5 i 6 miliona godina ranije dogodilo nešto izuzetno: more je presušilo.
Taj vremenski period nazvan je mesinijskim, a isušivanje Mediterana postalo je poznato kao Mesinijska kriza saliniteta. Sedamdesetih godina prošlog vijeka, prvi put su vršena duboka bušenja ispod morskog dna Sredozemlja i otkrivena su tri iznenađujuća podatka:
Prvo, ispod dna su pronađeni masivni slojevi soli – debeli kilometrima – što je potvrđivalo da je došlo do ogromne promjene u životnoj sredini prije oko 6 miliona godina, kada je pomjeranje tektonskih ploča prekinulo dotok vode iz Atlantskog okeana.
Drugo, iznad tih slojeva soli pronađeni su sedimenti sa fosilima iz plitkih, manje slanih jezera. To ukazuje na to da je nivo mora pao za više od kilometra u odnosu na današnji, a kako je voda isparavala, ostajala je samo so.
Treće, slojevi stijena iznad soli iznenada se vraćaju u formu tipičnu za duboka mora. Danas znamo da je manje od 11% morskih vrsta preživjelo ovu krizu, što ukazuje na njenu razornu i dugotrajnu prirodu. Pojam “Zancleanska megapoplava” nastao je sedamdesetih kako bi označio kraj ove krize, iako tada još nije bilo jasno kako je došlo do ponovnog punjenja basena, niti kojom brzinom.
Sljedeći veliki korak dogodio se 2009. godine, kada su geofizički podaci za planirani tunel između Afrike i Evrope pokazali da je ogromni podvodni jarak između Atlantika i Sredozemnog mora najvjerovatnije nastao usljed iznenadne i katastrofalne poplave.
Najnovije istraživanje potvrđuje ovu hipotezu. Tim koji je predvodio malteški naučnik Aaron Micallef istraživao je region gdje bi voda iz zapadnog Mediterana trebalo da naiđe na uzvišenje koje povezuje današnju Afriku i Italiju – takozvani Sicilijanski prag.
Pitanje koje su postavili bilo je: postoje li dokazi o drugoj megapoplavi kada se istočni Mediteran počeo puniti?
Jedan od autora studije, Giovanni Barreca, koji je odrastao u južnoj Siciliji, odavno je primijetio da nizak pojas brežuljaka u blizini obale predstavlja produžetak Sicilijanskog praga, i da bi tu mogli postojati tragovi ove drevne poplave.
Tokom terenskog istraživanja, tim je uočio da su brežuljci zaista neobično oblikovani – izduženi i poravnati, razdvojeni duboko erodiranim udolinama – slično onima u američkoj saveznoj državi Vašington, koje su nastale nakon megapoplave izazvane probojem jezera Missoula na kraju posljednjeg ledenog doba.
Ako su i sicilijanski brežuljci oblikovani na sličan način, onda bi se stijene koje je voda izbacila iz dolina morale pronaći na njihovim vrhovima. I zaista, naučnici su pronašli gomile ispreturanih stijena – uključujući i gromade – koje odgovaraju onima iz dolina i unutrašnjosti.
Da bi dodatno provjerili nalaze, razvili su računski model koji simulira tok poplave preko jednog dijela Sicilijanskog praga. Model je pokazao da bi tok vode zaista slijedio liniju brežuljaka, te da bi ih oblikovala voda duboka najmanje 40 metara, koja bi se kretala brzinom od 115 kilometara na sat.
Na jednom modeliranom dijelu, u istočni Mediteran bi se ulivalo 13 miliona kubnih metara vode u sekundi. Za poređenje: današnji Amazon ispušta oko 200.000 kubnih metara u sekundi.
Zapanjujuće je da je i to bio samo djelić količine vode koja je prvo prošla kroz Gibraltar, a zatim nastavila ka istoku, prema Siciliji.
Izvor: sciencealert.com
