Izvor fotografije: Shutterstock.com
Naučne studije se ne slažu oko relativne važnosti gena i okruženja u tome kako se razvijamo kao odrasli.
Vječita misterija koliko smo oblikovani od strane naših roditelja – ili koliko mi oblikujemo našu djecu – ponovo je pokrenuta prošle sedmice objavljivanjem studije koja sugeriše da smo manje slični našim roditeljima nego što smo prethodno mislili.
Studiju je realizovao René Mõttus iz Odjela za psihologiju Univerziteta u Edinburgu, a analizirano je preko 1.000 parova rođaka da bi se odredila vjerovatnoća nasljeđivanja osobina ličnosti koje psiholozi definišu kao “velikih pet” ili “Ocean”: otvorenost, savjesnost, ekstraverzija, ugodnost i neurotičnost.
Prema studiji, vjerovatnoća da dijete naslijedi određenu osobinu ličnosti od roditelja nije znatno veća nego da tu istu osobinu podijeli sa slučajnim prolaznikom. Na primjer, ako je generalna populacija podijeljena u tri jednaka dijela po niskim, srednjim i visokim nivoima otvorenosti, studija pokazuje da će samo 39% djece dijeliti istu kategoriju sa svojim roditeljem, u poređenju sa 33% sa slučajnim strancem.
Inovacija ove studije leži u tome što ne koristi samo samoprocjenu osobina ličnosti, već uključuje i mišljenja prijatelja ili partnera. Ipak, rad još uvijek nije prošao recenziju i već je na meti kritika jednog od vodećih stručnjaka u toj oblasti.
Robert Plomin, profesor bihevioralne genetike na King’s College u Londonu, izražava sumnju u to zašto bi tuđa mišljenja o nama bila tačnija od naših sopstvenih.
On takođe izražava brojne rezerve u vezi sa studijom. Kako kaže, “čini se da je rad pretjerano dug i prepun preuveličavanja.”
Plomin je prije šest godina objavio knjigu pod nazivom Blueprint: How DNA Makes Us Who We Are, tvrdeći da je, kao rezultat poligenetskog testiranja, moguće vidjeti da naše genetsko nasljeđe igra mnogo veću ulogu u određivanju našeg ponašanja i osobina ličnosti nego što je nauka prethodno priznala.
Plomin ima svoje kritičare, posebno u vezi sa njegovim predlogom da socioekonomski status osobe može biti genetsko, a ne nasljeđe životne sredine. Dok nauka nastavlja da se suočava sa podacima i različita tumačenja se preispituju, mi ostali se trudimo da razumijemo sebe u kontekstu porodica iz kojih potičemo i onih koje osnivamo.
Ove teme se često razmatraju u terapijskoj sobi Jennifer Cawley, psihoterapeutkinje. “Ljudi obično ne diskutuju o osobinama ličnosti,” kaže Cawley. “Radi se više o iskustvima i odnosima, što bi se moglo smatrati ličnošću u kontekstu.”
Ona uviđa da mnogi klijenti imaju strah od toga da postanu poput svojih roditelja, naročito kada i sami dobiju djecu. “Ako su odrasli sa roditeljem koji je često bio sklon gubljenju strpljenja, oni ulažu značajan napor da ne ponove te obrasce ponašanja – da ne prenesu te osobine ličnosti, ako tako možemo reći.”
Ona primjećuje da je ovo posebno izraženo kod muškaraca koji su odrasli sa nasilnim ocem. Teško je precizno odrediti da li je sklonost ka gnjevu naučeno ponašanje ili genetski naslijeđena osobina. Čak i neko kao Plomin, poznat kao genetski determinist, ističe da ne nasljeđujemo osobine ličnosti direktno, već predispozicije prema njima. Na koji način, kako i kada će se te predispozicije manifestovati zavisi od mnogih složenih i često nejasnih faktora.
Bez obzira na uzrok, uticaj očeva, kako odsutnih tako i prisutnih, bio je stalna tema fikcije. Novinar i pisac Sam Miller zna više od većine o prisutnim i odsutnim očevima. U dobi od 15 godina, Miller je saznao da njegov biološki otac nije bio slavni akademik i književni kritičar Karl Miller, koji ga je odgajio, već umjesto toga roditeljski prijatelj sa univerziteta, pokojni Toni Vajt, koji je imao aferu sa Miller-ovom majkom.
Miller je napisao dirljivu reflektivnu knjigu, pod nazivom Očevi, o različitim ulogama koje su ova dva čovjeka imala u njegovom životu. Iako, je početno otkriće došlo kao iznenađenje, nije uticalo na Millerov odnos sa čovjekom kojeg je i dalje smatrao svojim ocem – Karl Miller-om, koji je preminuo 2014. godine. Knjiga je djelimično dirljiv omaž nekome sa kim je dijelio toliko toga, osim DNK.
Izvor: theguardian.com
