Izvor fotografije: sulit.photos / shutterstock
Dok iz IMO-a stižu vijesti da su Sjedinjene Američke Države odustale od učešća na ovogodišnjim ključnim razgovorima o klimatskim ciljevima, Matt Kenney, direktor kompanije Laureate Communications, upozorava na to kako Trampova ekonomska politika može ugroziti najambiciozniju pomorsku transformaciju u posljednjih nekoliko decenija.
Počnimo sa istinom koja je toliko očigledna da je ne bi trebalo ponavljati: Trampova carinska politika nije izliv bijesa niti teatar ekonomskog populizma.
Ova vrsta potcjenjivanja ponavlja se toliko često da je postala karikatura. A karikature, kao i klišei, često prikrivaju više nego što otkrivaju. Ispod površinskog haosa krije se dugoročna strategija koja je od presudne važnosti za američke interese.
Tramp je povukao potez kojim želi da preuredi globalni trgovinski poredak. Ciljevi su jasni: (1) zaustaviti deindustrijalizaciju SAD-a, (2) odbraniti primat dolara, i (3) redefinisati poslijeratnu ekonomsku i bezbjednosnu mrežu zavisnosti oko novog američkog centra gravitacije-
Prvo: izazvati poremećaj u trgovinskom sistemu na nivou koji će uzdrmati globalnu ekonomiju. Drugo: uspostaviti trajni sistem recipročnih carina koji će izvršiti pritisak na ključne industrije i države rasporediti u tri grupe – zelenu, žutu i crvenu. Treće, i najambicioznije: iskoristiti taj pritisak da se postigne novi sporazum u stilu Bretton Woodsa – „Mar-a-Lago sporazum“ – u kojem bi zemlje iz „zelene grupe“ uskladile svoje valute sa dolarom, plaćale za američke bezbjednosne garancije i ponovo ušle u formalnu hijerarhiju pristupa globalnoj ekonomiji.
Ako ovo zvuči nevjerovatno, imajte na umu da arhitekte ovog pristupa nijesu amateri. Američki sekretar za finansije Scott Bessent, bivši hedž-fond menadžer koji je nekada „slomio Banku Engleske“, i viši savjetnik Stephen Miran, ekonomista sa Harvarda i autor vodiča za restrukturiranje globalnog trgovinskog sistema, godinama pripremaju intelektualni okvir za ovakvu promjenu. Oni haotičnu carinsku politiku ne vide kao promašaj, već kao prvi korak. A Tramp je, po njima, idealna figura da tu ideju energično progura.
Ono što se pokušava jeste zamjena neoliberalnog poretka koji je nastao osamdesetih – sa slobodnim protokom kapitala, jeftinim uvozom i jakim dolarom – novim sistemom zasnovanim na kontrolisanom pristupu tržištu, regulisanim deviznim kursevima i industrijskoj bazi otpornijoj na potencijalne sukobe.
Geopolitičke implikacije su ogromne. Ali ni uticaji na sektore između tih geopolitičkih ploča nisu zanemarljivi. Pomorski sektor je posebno ranjiv – ne zato što je direktna meta trgovinskog rata, već zato što bi mogao postati njegova prva velika kolateralna žrtva.
Skrivena cijena strateškog poremećaja
U posljednjih nekoliko godina pomorska industrija je pokazala ozbiljne namjere u pogledu dekarbonizacije. Narudžbine za brodove na LNG, metanol i amonijak su na rekordnom nivou. Evropski regulatori uveli su mehanizme naplate emisija, računanje emisija kroz cijeli životni ciklus i obaveznu infrastrukturu u lukama. Veliki brodari investiraju u koridore bez emisija, šeme za sertifikaciju goriva i mreže alternativnih bunkera. Prvi put u istoriji, sektor brodarstva ima konture klimatske strategije.
Ali ta strategija stoji na oštrici noža. Troškovi su visoki. Podsticaji su krhki. Investicioni horizont je dug i neizvjestan. Zelena goriva su višestruko skuplja od konvencionalnih. Infrastruktura je neujednačena. Regulativa je još uvijek fragmentisana. Cijeli projekat zavisi od stabilne politike i ekonomske koherentnosti.
Upravo to sada prijeti da bude urušeno carinama.
Kada SAD povećaju uvozne dažbine na jeftinu opremu iz Azije, raste cijena modernizacije brodova koji prelaze na čista goriva. Kada recipročni porezi smanjuju obim trgovine, opada i broj kontejnera koji finansiraju operativna poboljšanja. Kada se brod kineske gradnje kažnjava u američkoj luci, bez obzira na zastavu, operatora ili registraciju, globalno tržište brodogradnje postaje polje geopolitičke borbe.
Plan razdvajanja
Za Kinu je signal jasan: carine nijesu mehanizam disciplinovanja – već isključenja. Kina danas dominira svjetskom brodogradnjom, izvozeći brodove u obimu bez presedana. Ako se njeni brodograditelji sada tretiraju kao teret, neće čekati ponovno uključivanje – gradiće paralelni sistem.
Već sada Peking proširuje kapacitete za alternativna goriva, ulaže u lance snabdijevanja metanolom i infrastrukturno povezuje svoj Pojas i put s mrežama za brodsko gorivo. Jesmo li nadomak podjele pomorske trgovine na dva bloka? Jedan usklađen sa evropsko-američkim standardima i regulativom, drugi zasnovan na kineskom kapitalu, pravilima i političkim garancijama? I da li je to uopšte više teško zamisliti?
Ako dođe do ovakvog cijepanja, dekarbonizacija će postati sporedna tema. Svaki blok razviće sopstvene metodologije, standarde i sisteme izvještavanja. Međusobno priznanje može oslabiti, režimi sertifikacije se raspasti, a ionako krhki globalni klimatski konsenzus potpuno iščeznuti.
Između valute i ugljenika
Ironija je bolna. Strategija osmišljena da zaštiti američku industriju mogla bi ugušiti baš one sektore koji su najspremniji da predvode novu industrijsku revoluciju. Čista goriva, napredni motori, elektrifikacija luka, hvatanje ugljenika, digitalna transformacija – ovo nisu
marginalne teme. To su sektori rasta, puni kapitala, poslova i konkurentnosti. Činjenica da bi Homo sapiens, kao sporedni efekat, možda mogao malo duže da ostane na ovoj planeti – tek je dodatna vrijednost.
Ako ovim potezima Vašington zaista želi da ojača industrijsku bazu i sačuva dominaciju dolara, mora da shvati da se globalno ekonomsko liderstvo ne može jednostavno proglasiti. Mora se zaslužiti – pouzdanošću.
Na kraju, trgovinski rat možda neće srušiti cijeli sistem međunarodne razmjene. Ali mogao bi potkopati najvažniju pomorsku transformaciju ove generacije – ne zato što joj se suprotstavlja, već zato što je ignoriše.
A to istorija ne bi trebalo da oprosti.
Izvor: splash247.com
