Izvor fotografije: Shutterstock.com
Stara fraza da je put u pakao popločan najboljim namjerama, potvrdila se toliko puta da više nije fraza nego bezbroj puta potvrđena činjenica.
Na primjeru zaliva Boke i čitave bokokotorske regije, za nekoliko decenija takozvane tranzicije, te navodno najbolje namjere su u praksi realizovane tako, da je danas megalomansko građevinsko ludilo pretvorilo ovo romantično priobalje u pakleni kolaps, kako urbanistički, tako i u saobraćajni. Paraliza kretanja zalivom, posebno tokom ljetne sezone, izgleda kao replika „devetog kruga pakla“ koji bi i slavni Dante Aligijeri opjevao, samo da je imao prilike da ga vidi u ovom obimu i u ovoj formi.
Ali, prava destrukcija tek dolazi! Naime, lokalna administracija opštine Herceg Novi u okviru Prostorno urbanističkog plana („u fazi izmjena i dopuna“), na početku 2024. godine, najavila je izgradnje zaobilaznice oko grada, čije je „idejno rješenje“ već urađeno.
I to svakako jeste dobra vijest, namjere su najbolje, ali, plan je „popločan“ drugim namjerama. To je jasno i rečeno: „Zaobilaznica nije zamišljena da bude tranzitna, ali bi bila dok ne dođe auto put“.
A, „kad dođe“ auto-put, kako će on izgledati?
Već je raspisano čak šest javnih tendera za izradu idejnih rješenja za dionice jadransko-jonskog autoputa kroz priobalje Crne Gore i za četiri brze ceste, između ostalih i zaobilaznica oko Budve, pa preko Luštice sa idejom nove saobraćajne konekcije sa Hrvatskom.
Izgradnja dvije brze saobraćajnice bez prethodnih geodetskih snimanja i geološkog istraživanja?
Vodi se već uveliko rasprava hoće li preko zaliva biti izgrađen most kao dio trase budućeg autoputa, pa se razmatra izgradnja podvodnih tunela.
Nečijim planovima da se izgradi most na Verigama protivi se žestoko UNESCO koji je za ovu procjenu angažovao njemačku firmu iz Ahena.
Crna Gora nije ni pokušala da donese neku realnu procjenu, kako bi stala u odbranu kulturnih dobara koja su već sad ozbiljno ugrožena. I tako je opet UNESCO krenuo u akciju da sačuva „ono naše“ od nas samih.
Brzom i nestručnom odlukom za „most preko Boke“, otvorila bi se i ekološka likvidacija Boke Kotorske kao područja jedinstvene mikroklime. Ko o tome danas u Crnoj Gori razmišlja? I da li je „službenoj“ Crnoj Gori uopšte stalo da svoja deklarativna opredjeljenja kojima se uvijek hvali (ekološka država i slično), sprovede u djelo?
Brojni su primjeri da su glavari crnogorski zarobljenici narcisoidne psihologije i da im je to jedini ID kojim se predstavljaju, građanima i svijetu oko nas. Otuda dolazi i drska arogancija i očigledno nerazumijevanje za potrebe ove male, ali prelijepom prirodom bogate države. Jasnije rečeno: Boka Kotorska i čitava Crna Gora, zaslužuju mnogo bolje, posvećene i vrhunski stručne ljude, tako reći ovlaštene anđele čuvare prirode i istorijskog naslijeđa, a ne poluobrazovane i priučene birokrate. U suprotnom, u relativno kratkom roku, može se desiti da ovo oranje i prekopavanje, betoniranje i zakopavanje, uništi najbolji i najljepši dio države, kojim se, eto ironije, najviše hvale oni koji su joj najveća prijetnja.
Jadransko-jonski autoput i zaobilaznice oko bokokotorskih gradova i naselja, svakako jesu realnost sa kojom se treba saglasiti, kao jedinim načinom da se onaj „deveti krug“ sezonskog a često vansezonskog saobraćajnog pakla riješi. Ali, ko će stati za vrat građevinskom oktopodu koji davi čitavu regiju, onu koja najviše puni budžet CG?
Neukim vladarima treba neke stvari stalno ponavljati (Repetitio est mater studiorum!), pa ako je tako, a jeste, onda je važno znati iz geološke prošlosti da je današnji zaliv Boke nastao prije 10 hiljada godina i kako je to stručno opisano na jednom mjestu, predstavlja zapravo potopljenu dolinu nekadašnjih rijeka koje su tekle iz pravca Kotora i Risna, a onda, sjedinjenje ispred Veriga, praveći probojnicu Verige, dugačku 2 325 metara i široku 340 metara, nastavile put prema izlazu, kao i pritoke iz pravca Grblja i Sutorine. Dno zaliva Boke Kotorske nagnuto je u smjeru oticanja nekadašnjih rijeka prema ulazu u današnji zaljev.
Boka nije fjord (potopljena lednička dolina ), jer se ovdje lednici nijesu spuštali tako nisko. To što asocira na fjord, strmim stranama i duboko zalazeći u kopno ( 29,6 km ), je samo njen izgled.
Za to ideja kopanja tunela u podmorju zaliva Boke, siguran put u trajno narušavanje ovdašnje biologije mora, pa ako to i zvuči nestručno, običnim riječnikom rečeno, jednostavno, zakopalo bi se duboko tamo gdje ne treba.
Gledajući unazad, u noviju prošlost, u pravcu naslijeđa od Feničana, Ilira, Grka, Rimljana, Venecije do Habsburške monarhije, stara urbana Boka Kotorska od koje je ostalo to što je ostalo, uskoro više neće postojati. Dramatična najava da će grad-relikvija, Kotor, biti ponovo stavljen na svjetsku listu ugroženih, sramota je svih koji su odgovorni zbog stanja u kome je.
Kad bi se ostvarila namjera nove graditeljske ideologije, i sagradio most po sred zaliva, kako bi i da li bi kruzeri ulazili u kotorsku luku kao što danas ulaze? Ako bi mu, navodno, visina bila zadovoljavajuća, koji su rizici onda mogući? Takav projekat sigurno nije ono što je danas Pelješki most na otvorenom moru, koji zaobilazi mjesto simptomatičnog imena-Neum. U pitanju su neuporedive prirodne (geološke) ali i kulturološke okolnosti.
Univerzalne vrijednosti prirodnog i kulturnih dobara Boke Kotorske, upisom u prirodnu i kulturnu baštinu UNESCO, 26. oktobra 1979. godine, ovo područje je postalo jedno od samo tridesetak prirodnih i kulturnih dobara u svijetu koja su stavljena pod zaštitu UN. Tim upisom je zaštićeno 15% obale Crne Gore i skoro 1% površine njenog priobalja.
Nešto kasnije, 1997. godine, u Njemačkoj (Berlin), Boka Kotorska je upisana kao jedan od nekoliko najljepših zaliva na svijetu, što je tada, na osnivačkoj skupštini Kluba najljepših zaliva svijeta, potvrđeno.
Sve ovo nisu bili dovoljni razlozi da zaustave diskusiju jednog, očito neupućenog lokalnog „aparatčika“, koji je podigao glas u gore pomenutoj raspravi i rekao da „UNESCO nije dobro procijenio!“, te da bi Boka mogla biti uzjahana jednom grandioznim mostom, možda baš na Verigama.
A, šta će onda da radi osjetljivo oko turista koji dolaze da vide starine, mediteranske kamene kuće, estetiku, rafinman nekih drugih vremena? Da gleda iz Perasta kako „nebeski visoki most“ prevozi kolone automobila na već načetu Lušticu?
Čuveni arhitekta i naučnik Milan Zloković, rođen u Trstu, koji potiče iz bokeljske kapetanske porodice i koji je svojim radom znatno doprinio proučavanju graditeljskog naslijeđa Boke Kotorske, napisao je čitavu studiju o arhitekturi Boke, tačnije o građanskoj arhitekturu u Boki Kotorskoj u doba Republike Venecije, koja je objavljena davne 1953. godine.
Već sledeće, 1954., izašao je Zlokovićev tekst „Građanska kuća i palata u Boki Kotorskoj“ u kome je on jasno definisao tipičnu arhitektonsku koncepciju i karakteristike bokeljske kapetanske kuće.
Zlokovićeva zapažanja odredila su u velikoj mjeri pravac u kome je trebalo da se razvijaju dalja istraživanja vezana za arhitekturu Boke iz doba mletačke vlasti, usmjerenih ka oblasti posebno zapostavljenoj u istoriografiji – građanskoj arhitekturi Boke.
Bokeljska arhitektura iz perioda mletačke vlasti, posebno građanska, ni do danas nije temeljno proučena. A, Zloković je još polovinom pedesetih godina prošlog vijeka dao praktično „recepturu“ kako bi trebalo da se gradi u zalivu Boke, kako da se nastavi sa urbanizacijom, ali tako da se očuva kontinuitet jedinstvenog stila gradnje, kojim bi, da je prihvaćen, ova regija danas bila znatno bogatija i zdravija za život od armiranih utvrđenja nove klase.
U trasiranoj „mapi puta“ prema punopravnom članstvu u Evropskoj uniji, Crnu Goru i njene državne perjanice čekaju takozvana poglavlja koja se ne mogu zaobići. Jadransko jonski koridor je željena trasa, koja će proći iznad Boke (sa isključenjima prema obali) i koja treba da rastereti saobraćaj u zalivu i oko njega. Most iznad zaliva u tim okolnostima ne bi imao nikakvu svrhu, osim da ga učini dodatno zarobljenim betonom. Onaj ko je prvi pomenuo ideju zgradnje mosta „preko Boke“, svakako nije nikad pomislio na sve gore rečeno, a još manje na razvijene trajektne veze, „vodeni taxi“ i slične rabote koje su tok kluturološkoj podvrsti sasvim nepoznata pa čak i neprihvatljiva.
Glas nove megalomanije, tvrdi da su mu namjere najbolje i tvrdi da je put u obećani raj „popločan“ najboljim namjerama.
Jedan ovdašnji hroničar rado je govorio kako Crna Gora jedino preko Boke Kotorske ima izlaz u svijet i da je Crna Gora kao najbliži rod Boki Kotorskoj, dužna to da poštuje i da razumije, ili, ako ne razumije, „neka se zamisli kako bi i šta bi nudila Evropi da to nije tako“.
Odavno se piše i pripovjeda kako je Boka Kotorska područje sa najmanje geografije i najviše istorije na svijetu, ali, ni kao takva ni kao društveni, kulturni, klimatski itd. fenomen, nije privlačan Crnoj Gori, osim kad su lukrativne teme u pitanju. Zato ni „Bokeljsko pitanje“ ne postoji više ni kao sintagma, što tvrdi i jedan kotorski skriboman.
Ima još ovakvih jednostavnih, svakome razumljivih istina koje oslobađaju, a ne bole. I dobro ih je znati. Jer je onda i zajednica zdravija i pogledi širi.
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
