Izvor fotografije: Shutterstock.com
Krajem maja mjeseca prošle 2023. godine, najveći globalni Internet pretraživač, Google, obilježio je godišnjicu rođenja Milutina Milankovića, svjetski poznatog i priznatog klimatologa i astronoma.
Google je to uradio na jedan atraktivan način, logotipom koji podsjeća na takozvanu „Milankovićevu krivulju“, koja se smatra njegovim najpoznatijim doprinosom svjetskoj nauci. Riječ je, zapravo, o teoriju o astronomskom uzroku cikličkih izmjena globalnih zagrijavanja i ledenih doba.
Američka kosmička agencija NASA, uvrstila je Milankovića među 15 velikana svjetske nauke, u ediciji „On the Shoulders of Giants“, a Evropsko geofizičko društvo smatra ga ocem moderne klimatologije, pa je ustanovilo i medalju za najviša naučna dostignuća „Milutin Milanković“.
Njegovim imenom nazvani su i krateri na Marsu i na Mjesecu, kao i jedan asteroid.
Mada se Milanković u svjetskim naučnim krugovima i u popularnoj nauci smatra skoro „ravnim Nikoli Tesli“, ovaj skromni čovjek nikada nije isticao sebe, kao ni ovaj njegov mnogo poznatiji sunarodnik.
Obojica su zadužili svijet svojim otkrićima, pa zajedno sa Mihailom Pupinom, čine „triling“ takvih naučnih giganata „jednog roda“, kakav svijet do današnjih dana nije vidio, a zadugo i neće.
Milutin Milanković (1879-1958) rođen je u u istočnoslavonskom selu Dalj (današnja Hrvatska), na desnoj obali Dunava. U Osijeku je učio gimnaziju. Prema njegovom izričitom zahtijevu tokom zadnjih godina života, sahranjen je u rodnom mjestu. U novije vrijeme, obnovljena mu je rodna kuća, ali više ne postoji nekadašnje ime ulice u Dalju sa njegovim imenom.
Srbija u kojoj je živio i radio do smrti, tek zadnjih tridesetak godina, počela je da slavi njegova djela i ističe njegovu ličnost uz Teslu i Pupina, kao čovjeka koji je u mnogo čemu promijenio svjetsku nauku svojim djelima.
U Hrvatskoj, osim u stručnoj javnosti i u popularnoj nauci, Milanković je skoro zaboravljen.
U njegovim biografskim podacima kaže se da je u Osijeku završio tadašnju Realnu gimnaziju, da je studirao, diplomirao i doktorirao u Beču, pa je i prirodno da je u Austro-ugarskoj objavio i svoje prve naučne radove.
Na početku Drugog svjetskog rata, 1941. godine, Milutin Milanković je odbio da potpiše takozvani „Apel srpskom narodu“, koji je, ustvari, bio sramni akt lojalnosti okupatoru i kvislinškoj vlasti. Na izvjestan način, taj javnosti malo poznati hrabri čin velikog naučnika, odredio je njegovu dalju sudbinu (zatvaranja, logori i sl.)
Uprkos nesigurnom vremenu u kome je živio, Milanković je ostao vjeran nauci i nalazi se među nekoliko najcitiranijih naučnika u svijetu. Ovaj tvorac najtačnijeg kalendara na svijetu, vrhunski matematičar, pionir raketnog inženjerstva, građevinski inženjer, pisac, klimatolog, poznat po teoriji ledenih doba, astronom po kome su nazvani krateri na Mjesecu i Marsu i jedan planetoid, geofizičar po kome se naziva medalja koju dodjeljuje Evropska unija za geonauke, imao je rano djetinjstvo obilježeno nesrećama, i to ga je vjerovatno, „izmjestilo“ u jednu drugu sferu života, duboko istraživačku, naučnu, a znatno manje društvenu i socijalnu.
Naime, Milutin Milanković je rođen, 28. maja 1879. godine u višečlanoj porodici (imao je tri sestre i tri brata). U dobi od samo osam godina, njegov otac je izgubio život, a brigu o djeci preuzela je majka Jelisaveta.
Zbog svega što ih je zadesilo, Milutin je postao vrlo osjetljiv i zbog toga nije išao u redovnu školu već je imao privatnog učitelja. Kasnije je gimnaziju upisao u Osijeku, završio je sa najvišim ocjenama i nakon toga upisao studije građevine u Beču.
Stekao je diplomu doktora tehničkih nauka (prvi srpski doktor nauka iz te oblasti).
Studije građevine završio je sa najboljim ocjenama, 1902. godine, nakon čega je išao na služenje jednogodišnje vojne obaveze u Habzburškoj monarhiji. Konačno, Milanković se 1903. godine vratio u Beč u želji da nastavi doktorske studije.
Doktorsku disertaciju pod nazivom „Teorija linija pritiska“, ili u originalu „Beitrag zür Theorie der Druck-kurven”, odbranio je 3. decembra 1904. godine, kada je imao samo 25 godina!
Ubrzo je počeo da napreduje u poslu, projekti su se nizali, a u tom periodu je u građevinu uveo matematičko modelovanje. Nakon nekoliko patenata, preselio se 1910. godine u Kraljevinu Srbiju i postao njen državljanin.
Godinu dana kasnije zainteresovao se za klimatologiju, a već 1912. objavio je rad pod nazivom „Prilog teoriji matematske klime“.
U narednih nekoliko godina se oženio, učestvovao u Prvom balkanskom ratu i nakon toga nastavio da doprinosi razvoju nauke. Govorio je za sebe u poznim godinama ovako:
„Živio sam u carevini, kraljevini i u republici, kao slobodan građanin, kao obveznik u braku, u vojsci i državnoj službi. Preživio sam, i to svaki put u zaraćenoj zemlji, dva balkanska i dva svjetska rata, bio sam na bojnom polju i u zatvoreničkom logoru, odmarao se po apsanama, tavorio u internaciji, stenjao pod neprijateljskom okupacijom. Pored svega toga, nauživao sam se i svega ugodnog i lijepog što sam ga, tražeći, našao, ili na njega slučajno nabasao“.
Od 1912. do 1917. godine, Milanković je objavio čak sedam naučnih radova o matematičkoj klimi Zemlje i drugih planeta. Na početku Prvog svjetskog rata 1914. našao se u Mađarskoj, i tamo je bio zatvoren u logoru, iz koga ga je izvukao njegov naučni mentor iz Beča, a prihvatio ga je „objeručke“, Koloman Fon Sili, direktor biblioteke Mađarske akademije nauka, sve do kraja takozvanog Velikog rata.
Već od 1919. godine, Milanković je imenovan za redovnog profesora predmeta „Nebeska mehanika“ na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a od 1927. godine bio je i dekan tog fakulteta.
Svjetska slava Milutina Milankovića nije stizala lako ni brzo, bilo je osporavanja i potvrđivanja „sa sumnjom“, ali tek krajem XX vijeka i kasnije, sve do danas, pokazalo se na osnovu ozbiljnih američkih i evropskih naučnih istraživanja, da je ovaj genije išao barem dva vijeka ispred svih ostalih, kad su u pitanju klimatologija i astronomija. Njegova djela su danas za svakoga ko se bavi naukom, nezaobilazni „normativ“.
Kalendar Milutina Milankovića, smatra se najtačnijim kalendarom na svijetu. To je jedan od njegovih najvećih doprinosa svijetu nauke i predstavlja reformu julijanskog kalendara koju je 1923. godine predložio.
Najveći značaj revidiranog julijanskog kalendara, čiji je Milanković tvorac, jeste što je to najprecizniji kalendar u odnosu na takozvanu tropsku godinu.
Naime, Milanković je taj kalendar postavio na anuliranju tadašnje razlike julijanskog i gregorijanskog kalendara od 13 dana, čime je kalendar doveden na isti datum kao gregorijanski.
Prema Milankovićevom rješenju prestupne godine mogu biti one koje su djeljive sa četiri bez ostatka, a sekularne godine biće samo onda prestupne ako njihov broj vijekova, kada se podijeli sa devet, daje ostatak dva ili šest.
Sve ostale sekularne godine su proste, što daje potpunu preciznost kalendara do 2800. godine.
Ako se ovaj revidirani kalendar uporedi sa julijanskim i gregorijanskim, njegovo kašnjenje u odnosu na tropsku godinu iznosi samo 2,75 sekundi, dok gregorijanski kasni 26,75 sekundi, a julijanski je najmanje precizan i kasni 11 minuta i 14,75 sekundi.
Novojulijanski kalendar usvojen je i na svepravoslavnom Kongresu, sa Vaseljenskim patrijarhom Meletijom IV na čelu, održanom u Carigradu 1923. godine, a primijenile su ga samo grčka, rumunska, carigradska i aleksandrijska crkva.
Milanković je tim povodom zabilježio da je Arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve septembra 1923. u Sremskim Karlovcima u principu usvojio novi kalendar, ali je sprovođenje odloženo za vrijeme „kada reformisani kalendar prihvate i primjene i sve ostale pravoslavne crkve“. Što je ostalo tako do današnjih dana.
Teorija osunčavanja i astronomska teorija klimatskih promjena, takođe je doprinos ovog slavnog naučnika za čitavu budućnost čovječanstva.
Rad Milutina Milankovića doprinio je važnim pomacima u nauci o klimi planete Zemlje.
U centar svoje teorije stavio je Sunce jer je smatrao da je to jedini izvor toplote i svjetlosti u Sunčevom sistemu.
U knjizi „Milutin Milanković-putnik kroz vasionu i vijekove“ iz 2009. godine, piše da je:
„Polazeći od zakona nebeske mehanike, Milanković otkrio djelovanje jednog od najznačajnijih uzroka promjene globalne klime na Zemlji, djelovanje promjena osunčavanja Zemlje prouzrokovanih postepenim i laganim promjenama orijentacije Zemljine ose rotacije, nagiba Zemljine ose prema ekliptici i ekscentriciteta Zemljine putanje oko Sunca.
Promjene osunčavanja usljed sekularnih promjena navedenih astronomskih elemenata tokom proteklih 600.000 godina, u doba kvartara, koje karakterišu najjača ledena doba i njihova smjena toplijim međuledenim dobima, Milanković je matematički razriješio u svojoj astronomskoj teoriji promjene klime Zemlje, koja ga je proslavila.
Svojim zracima sunce obasjava svoju porodicu, osunčava našu Zemlju i time hrani i njeguje njena organska bića. I to osunčavanje Zemlje pokorava se neminovnom zakonu isto tako tačnom kao što je Njutnov zakon gravitacije“.
Još na početku XX vijeka, ovaj veliki naučnik izračunao da je prosječna temperatura u donjim slojevima atmosfere na Marsu, – 45 °C (- 49 °F) i prosječna temperatura tla -17 °C (1 °F). Tim povodom je zaključio sljedeće:
„Ova velika razlika između temperature tla i donjeg sloja atmosfere nije neočekivana. Velika prozirnost Marsove atmosfere za Sunčeve zrake čini da je Marsova klima veoma slična visinskoj klimi naše Zemlje, koja se takođe odlikuje visokim temperaturama tla, a niskim temperaturama vazduha.”
Tek nedavno, američka astronomska agencija, NASA, došla je do pouzdanih saznanja da je prosječna temperatura tla na ovoj planeti – 55 °C (-67 °F) i da se temperature tla i vazduha generalno razlikuju, te da su Milankovićevi proračuni bili savršeno tačni.
Milanković je znao da jedan dan na Mjesecu traje 15 zemaljskih dana, te da toliko iznosi i dužina noći. Potom je izračunao da temperatura tla na dnevnoj strani Mjeseca u podne dostiže +100,5 °C.
Takođe, izračunao je da temperatura tokom ranog jutra na Mjesecu – tačnije, prije pojave Sunca nad horizontom, iznosi -58 °C. Tek danas se pouzdano zna da dnevna temperatura na Mjesečevoj površini dostiže +108 °C, a noćna pada i do −153 °C.
Takođe, prvi je uspio da riješi problem glacijacije, tako što je matematički dokazao da je sekularni tok insolacije glavni uzrok svih većih promjena klime na planeti Zemlji.
Skoro pune tri decenije proveo je radeći na ovoj teoriji, koju je i sam smatrao jednom od svojih najvažnijih zaostavština.
„Kada jednom uloviš krupnu ribu, sitnije ti više nisu zanimljive. Radio sam 25 godina na svojoj teoriji osunčavanja, i sada kada je završena, ostao sam bez posla. Isuviše sam star da počnem rad na novoj teoriji, a teorije veličine, kao ova koju sam završio, naprosto ne rastu na drveću“, govorio je u poznoj dobi života.
Početkom 1939. godine započeo je svoje kapitalno djelo „Kanon osunčavanja Zemlje i njegova primjena na problem ledenih doba”, u kojem je sadržan njegov celokupan dugogodišnji rad.
„Kanon“ je pisao skoro dvije godine, a štampanje ovog, sasvim sigurno jednog od najvećih djela svjetske nauke, završeno je 2. aprila 1941. godine.
Beograd je od strane Njemačke bombardovan samo četiri dana kasnije, i u tom razaranju grada stradala je i zgrada štamparije koja je štampala „Kanon”. Zbog toga su posljednje stranice knjige morale biti ponovo štampane.
Paradoksalno, preveden je kasnije upravo na njemački jezik, a u narednim godinama su naučnici iz svijeta počeli da pružaju podršku Milankovićevoj teoriji.
„Kanon osunčavanja Zemlje i njegova primjena na problem ledenih doba” smatra se najvećim i najznačajnijim Milankovićevim djelom, ali i ostala djela, nastala njegovim naučnim radom, bukvalno mijenjaju dogmatske poglede na astronomiju, klimatologiju i sve što ono ih neraskidivo povezuje.
Preciznije, formulisao je precizan numerički klimatološki model sa kapacitetom za rekonstrukciju prošlosti kao i za predviđanje budućnosti, pa je ustanovio astronomsku teoriju klime kao generalnu matematičku teoriju osunčavanja.
Njegova „Reforma julijanskog kalendara“ objavljena je 1923. godine pa je tom knjigom zapravo predložio svoj revidirani kalendar, za koji se kasnije ispostavilo da je najtačniji na svijetu u odnosu na tropsku godinu.
Malo je i to poznato, Milutin Milanković je napisao i jedan naučno-popularni roman, pod naslovom, „Kroz vasionu i vijekove“, i to u vidu pisama nepoznatoj dami, i objavio ga je 1928. godine. Djelo govori o klimatologiji, astronomiji i, uopšteno, o nauci. U njemu je obrazložio svoju astronomsku teoriju klime, a pisao ga je tri godine.
Pisao je i o životu i radu drugih velikih svjetskih naučnika, a njegovo djelo „Kroz carstvo nauka“ nastavak je spisa „Kroz vasionu i vijekove“.
Tu Milanković kroz portrete velikih svjetskih umova, kao što su Pitagora, Demokrit, Aristotel, Arhimed, Kopernik, Njutn, Darvin i drugi, predstavlja najznačajnije ideje i znanja na kojima počiva zapadnoevropska civilizacija. „Kroz carstvo nauka“, objavljeno je 1950. godine.
Osim djela koja su posvećena njegovim teorijama i nauci, napisao je i autobiografiju pod nazivom „Uspomene, doživljaji i saznanja“ koja je objavljena u nekoliko dijelova, djetinjstvo i mladost, period od 1909. do 1944. godine i period nakon 1944. godine.
Takođe, Milanković je objavio i „Sjećanja“, knjigu u kojoj je opisao svoj razvoj od trenutka kada je počeo da razmišlja o nauci pa sve do uspona u sam vrh svjetske nauke.
Kroz opis djetinjstva u Dalju, gimnazijskih dana u Osijeku, studija u Beču, i kasnijih važnih događaja u životu, Milanković u ovom djelu iskazuje svoju životnu povezanost sa naukom.
U svojim brojnim djelima, nije izložio samo teorije na kojima je radio, već i cjelokupne životne misli i osjećanja iz kojih se mogu naučiti brojne zakonitosti kojima je posvetio život, ali i način na koji ih je povezivao i stvorio neke od najvećih doprinosa svjetskoj nauci ikada.
„Udruženje Milutin Milanković“ iz Beograda, još 2009. godine pokrenulo je inicijativu za podizanje spomenika slavnom naučniku. Punih osam godina bilo je potrebno kako bi bista sa njegovim likom bila postavljena u parku koji takođe nosi njegovo ime, u beogradskom naselju Vračar.
Bilo je i ideja o otvaranju muzeja posvećenog Milankoviću u Beogradu, ali se to ni do danas nije desilo. Milutin Milanković u Srbiji i dalje nema svoj muzej ili legat, gdje bi se na jednom mjestu našli svi tragovi njegovog naučnog opusa i predmeti koji su predstavljali važan dio njegovog života.
Ipak, počast mu se odaje na brojne druge načine. Na kongresu Međunarodne astronomske unije, 1970. godine u Brigton-u odlučeno je da jedan krater na tamnoj strani Mjeseca nosi ime Milutina Milankovića. Ista ta organizacija je u Sydney-u 1973. godine donijela je odluku da se i na Marsu jednom krateru da ime Milanković. Osim kratera na Mjesecu i Marsu, još jedno nebesko tijelo, kojeg su otkrili srpski astronomi, a nalazi se u asteroidnom pojasu, nosi ime 1605 Milankovitch.
Ipak, lik Milutina Milankovića se još od 2011. godine nalazi na novčanici od 2.000 dinara, Srednja geološka i hidrometeorološka škola u Beogradu nosi njegovo ime, a Treći bulevar na Novom Beogradu preimenovan je u Bulevar Milutina Milankovića.
Svoj život Milutin Milanković posvetio je nauci, pa s obzirom na dugogodišnji rad na svojim teorijama sa pravom danas nosi epitet jednog od najvećih svjetskih naučnika svih vremena.
Svoj životni poziv je Milanković skoro „poetski“ ovako opisao:
„U naučničkom pozivu našao sam ugodno utočište jer sam njime bio zaštićen od mnogih trzavica koje su potresale čitav svijet. Pod tim krovom uredio sam i opremio svoju naučnu radionicu, pa, lično odvojen od velikog svijeta, ali u stalnoj duhovnoj vezi sa njegovim znamenitim naučnicima, izgradio svoju naučnu oblast, svoje neprikosnoveno duhovno imanje. U toj radionici sam proveo, sa kratkim prekidima, četrdeset godina, pišući i publikujući svoja djela“.
Milanković je za predsjednika Srpske akademije nauka i umetnosti izabran odmah nakon Drugog svjetskog rata, 1948. godine, a na toj poziciji je ostao do 1951. godine.
Nakon toga se povukao u svoj naučni rad, daleko od „nove epohe“ koja će promijeniti svijet, ali ne i njegova naučna otkrića od kojih su mnoga priznata tek nakon njegove smrti.
Što, zapravo, simbolično govori o besmrtnosti velikih djela ovog naučnog genija.
Na dan 144. godine od Milankovićevog rođenja, 28. maja 2023. godine, u Dalju je grupa naučnika potpisala inicijativu pod nazivom „Apel za odavanje zavičajnog priznanja akademiku Milutinu Milankoviću“.
U toj Inicijativi, predlaže se gradu Osijeku i Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti da se uz biskupa, intelektualca i političara, Josipa Juraja Strossmayera i naučnike Laloslava Ružičku i Vladimira Preloga, postavi i bista Milutina Milankovića.
Apel je potpisao i hrvatski akademik Vladimir Paar, koga je Kulturni i znanstveni centar „Milutin Milanković“ u Dalju zamolio da se lično založi da Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti bude pokretač te inicijative.
Naime, Milanković je bio dugogodišnji dopisni član Jugoslavenske/Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Svoju prvu knjigu objavio je u izdanju JAZU-a u Zagrebu. Ipak, Paar, kao savršen poznavalac Milankovićevih djela, nije odgovorio na taj dopis.
Ali, Milankovićeva djela pripadaju cijelom svijetu, isto kao i Teslina i Pupinova. Ta dostignuća, daleko su u sferi najviših ljudskih kreacija i još dalje od malih provincijalnih lavirinata, ljudskih mana i zabluda.
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
