Izvor fotografije: Shutterstock.com
Trećeg januara 1973. godine, na naslovnoj strani „Borbe“, partijskog glasila socijalističke Jugoslavije, osvanuo je veliki naslov: „Sretna Nova godina, a sada na posao!“
Bila je to „čestitka i poruka“ Josipa Broza Tita, ondašnjeg predsjednika države, upućena svim građanima u novogodišnjoj noći, tri dana ranije iz Miločera u Crnoj Gori, gdje je doživotni Maršal „ispraćao staru i dočekao novu“.
Nema nijednog razloga da sadašnji državnici regiona, a Crne Gore posebno (jer je čeka veliki posao na putu prema EU), na isti način ne čestitaju Novu godinu i sebi i narodu koji predstavljaju. Treba slaviti, ali, treba i raditi, svakako.
Prvi organizovani doček Nove godine u Crnoj Gori, pod otvorenim nebom, na gradskom trgu, desio se u Kotoru. Tek nakon njega, to su polako prihvatale i ostale gradske sredine. Važno je to znati, da slika u mozaiku urbanog duha ovoga grada i čitave Boke bude što kompletnija. Ako možda zaboravljamo ili nam se podrazumijeva gdje smo i šta imamo, uvijek ima ko da nas podsjeti: u oktobru 2023. godine, jedna od najčitanijih novina u Kini sa milijardu stanovnika, objavila je veliki tekst o Crnoj Gori. Tamo doslovno piše da „Crna Gora ima više lokaliteta pod zaštitom UNESCO-a, pet nacionalnih parkova, 117 plaža i preko 280 kilometara obale, prelijepu obalu Jadranskog mora, mediteransku klimu tokom cijele godine, uz pristupačne cijene u poređenju sa evropskim zemljama, što je čini obaveznom destinacijom za 2024. godinu“.
Na mandarinskom (službenom) kineskom jeziku, ove birane riječi u istom novinskom članku još su duže a opisi još širi i upečatljiviji, a broj pregleda u elektronskom izdanju ovoga teksta na Internetu, blizu je 20 miliona!
Lijepa para, rekli bi nezasiti turistički „poslenici“, već na prvi pogled.
Ali, ko je u Crnoj Gori spreman da dočeka kineske turiste, pod pretpostavkom da ovamo dođe tek svaki deseti čitalac ovako milozvučne storije, o jednoj maloj i neopisivo privlačnoj mediteranskoj zemlji? Čak i kad bi sve lokalne vlasnike kineske „bofl“ robe porijeklom iz Mandžurije zaposlili kao turističke vodiče, na šta bi ličio taj turizam? Nije ni susjedni Dubrovnik, sa svim resursima i skoro perfektnom organizacijom, uspjevao da se izbori kako treba sa turistima iz ove azijske imperije.
Prava saobraćajna infrastruktura u Crnoj Gori tek treba da bude sagrađena. Oba aerodroma vape za rekonstrukcijom, proširenjem, podizanjem nivoa usluga. A, ni ukupan utisak o spremnosti „ljudskog faktora“ da turizam shvati kao misiju i kao način života, ne nudi ni trunku optimizma. Jer, počevši od gradskog saobraćaja, taksi službi, ugostitelja amatera, preko „hotelijera“ koji o hotelijerstvu malo znaju, te armije „menadžera i menadžerki“ sa slabim opštim obrazovanjem i mnogih drugih „pozicija“ gdje ima potrebe za dodatnom edukacijom, ukupan utisak je da se ona „realna“ Crna Gora često razapinje i muči, ne bi li nekako odgovorila na sve veće zahtjeve masovnog turizma.
Postoje i oni koji samo broje pare umjesto zvijezda a gledaju na goste podozrivo kao na dokone vagabunde. Oni koji bi da za što kraće vrijeme, sa što manje personala i uz što skuplje usluge, zarade što više. A, kulturu investiranja, ulaganja u „proširenu reprodukciju“ nemaju. Takve pojave stvaraju „unutrašnji pritisak“ svima koji rade u turizmu. To je takođe jedna od uočljivih anomalija.
Crnoj Gori je neophodno potreban povratak pomorske industrije na privrednu scenu, jer bez nje, ona nije pomorska država, nego samo primorska. Činjenica da preko 80 odsto svjetske trgovine i transporta ide morskim putevima, svakako bi morala da probudi ponovo želju za uključenjem u globalnu trgovačku mornaricu, među svjetske pomorske kompanije, gdje se okreće veliki novac, velika ulaganja i još veća dobit.
Viša birokratska klasa, tako reći, kasta za sebe, ne poznaje ništa od ovoga o čemu je riječ. I, ne mora da zna mnogo, ali bi morala da postoji znatno bolja zakonska regulativa i njegova primjena.
Temeljni problem Crne Gore na ulasku u 2024. godinu, predstavlja kvalitet obrazovanja. Nije lako prihvatiti činjenicu da je većina radno sposobnog stanovništva nespremna za razumijevanja onoga što slijedi. Ali, bolje što prije primijeniti nova znanja i nove kriterijume u obrazovanju. Jer, zaista dolaze nova znanja i novi standardi u svemu. Postojeće „brze i lake“ visoke škole pa i privatni univerziteti, staviće pečat na svaki papir, ali to (ne)znanje neko će morati u praksi da provjeri. Kao i diplomu.
Ulazak u 2024., ima veze sa astronomijom ali i sa astronomskim cijenama svega. Ali, kad se godinama precijenjuje vrijednost dobara i usluga, neizbježno jednom dolazi do triježnjenja, kao kod pijanstva. Taj „mamurluk“ niko ne voli. Stalno dopingovanje što većim cijenama nekretnina, usluga, hrane i uopšte života, neće Crnu Goru odvesti u zasluženi raj. Prije će biti da je čeka gorko čistilište i upoznavanje sa sobom. To upoznavanje sa sobom u praksi će ići teže nego što danas izgleda, ali je potrebno i dugoročno gledano korisno. Takođe bi bilo korisno da ova mala i prelijepa zemlja ne shvati „zdravo za gotovo“ da će za četiri godine biti među najbogatijim u Evropskoj uniji, kako je to neko optimistično predvidio. Ona to može biti po prirodnim kapacitetima, geografskom položaju i činjenici da je limitirana brojem stanovnika, ali ne odmah, ni tako brzo, već temeljnim, sistematskim radom.
U legendarnom djelu Todora Bakovića, „Depresivni optimizam Crnogoraca“, vrlo jasno piše da je „Priroda Crnogorca učinila optimistom, a istorija depresivnim pesimistom“.
Ako je i zaista tako, kao što autor prepoznaje u biću i karakteru Crnogoraca, onda bi neki novi istorijski fokus trebao da bude na prirodnim potencijalima Crne Gore i materijalnim dobrima koja može da dobije od njih. I, eto razloga za optimizam! Ali, to znači dobro organizovan rad, pametna ulaganja, čuvanje prirode, briga za svaki kvadratni metar države.
Crna Gora, uprkos činjenici da je stara država, sa velikom istorijom, živi tek nekoliko decenija svoj novi život, neku vrstu kolektivnog puberteta, stoji pred ogledalom i jednog dana je nezadovoljna svojim izgledom, drugog dana misli da je savršena. Drugi joj kažu da je lijepa, ali ona to tek treba da prepozna na pravi način. Da se pogleda onako, bez make up tretmana. „Crna Gora je trpeza siromaštva“, napisao je u jednoj svojoj knjizi čuveni crnogorski revolucionar i „španski borac“ V.V.
Možda je tada i bila siromašna, doslovno i metaforično, ali nije više. Danas ima svega onoga čega svijetu nedostaje: pitke, zdrave planinske vode, šuma, jezera, čistog vazduha, visokih planina i plavog mora kakvog rijetko gdje na svijetu ima. Ima, još uvijek, uprkos navodnim i stvarnim klimatskim promjenama, sva četiri godišnja doba, što je u velikom dijelu svijeta nepoznat fenomen!
A, ima i onoga što nigdje i niko normalan na svijetu ne bi radio: surovu, bespravnu sječu šuma, stavljanja planinskih rijeka „u cijevi“, lov ribe podvodnim eksplozivom, ubijanje rijetkih, zaštićenih životinjskih vrsta, zagađenje morske obale, čitava brda divljih deponija, divljanje na plažama, rušenje starina i betoniranje života kakav je vijekovima bio. Kad razni crnogorski vizionari, puni sebe i svojih „epohalnih“ ideja, ove teme tretiraju kao marginalne, periferne, uglavnom nebitne, trebali bi da znaju da će im „pred kuću“ doći posledice, ne daj bože nestanka svih nabrojanih prirodnih dobara. Kad društvena, moralna, etička, poluobrazovna rđa zagrize u ove resurse, šta će ova zemlja prodavati i kome?
A, turizam znači ponuditi malo zdravog života i zdrave hrane, u zdravom i prijatnom socijalnom okruženju, svima koji makar na kratko pobjegnu u raj na zemlji, ne bi li sebi produžili vijek trajanja. Onaj ko nudi takvo nešto, morao bi da bude i mnogo finiji, taktičniji, inteligentniji, kulturniji, uredniji i spremniji nego što to radi danas. Prevedeno na domaće jezike, narječja, akcente i dijalekte: Crnoj Gori treba kompletan preporod, ako je ikako moguće. Jer, to je ključ za budućnost. Jedna nova svijest o tome kakvi bi mogli i trebali da budemo. Kako da ono najbolje od predaka ističemo, a ono najgore, skoro uvezeno, odbacimo. Sa druge strane, nikako ne treba zaboraviti i to da je lijepo držati do tradicije i tu tradiciju pokazivati i drugima, gdje treba i kako treba, ali nije nimalo lijepo misliti da turisti u Crnu Goru moraju da dolaze jer im trebaju more i planine i da će uvijek dolaziti, bez obzira šta ih čeka pod ovim nebom. Ta samouvjerena i plitkoumna politika raznih turističkih poslenika, neće daleko stići, zapravo je već samu sebe privezala uz apartman i suncobran. Dalje nije stigla.
Crna Gora nema ništa važnije nego da sačuva ovo što joj je dalo božje proviđenje, samo tim resursom može da otvori sva vrata, evropska i svjetska.
Svako ko se (sa razlogom, svakako) hvali mediteranskim dijelom ove države, morao bi da zna za makar dva velika imena iz velike pomorske tradicije Boke Kotorske, da zna da morski vazduh na Luštici ima najveći procenat minerala na čitavom Jadranu, da je ispred Boke salinitet mora najveći na Jadranu, da je u sred crnogorskog dijela Jadrana more najdublje (mjereno od Istre do Otranskih vrata, gdje se graniči sa Jonskim morem). Nije to mnogo za pročitati, tek nekoliko pasusa, pa kad se čovjek nađe u nekom društvu, domaćem ili stranom, valjalo bi da ovo zna. Za početak makar toliko.
Treba vjerovati da će svi ovi procesi odvesti Crnu Goru i njeno građanstvo u pravcu gdje prirodno pripada, evropskoj i mediteranskoj zajednici naroda.
Nova godina je vjera u ono najbolje u nama. I ono najbolje u drugima.
Kažu astrolozi, ko hoće da vjeruje, da će godina 2024., astrološki biti puna izazova zahvaljujući retrogradnom Merkuru, a to takođe znači da će biti puno prilika za lični rast, dublje razumijevanje sebe i transformaciju. Ovo ezoterijsko, protivriječno tumačenje, služi za zabavu, a nekome i kao receptura za ponašanje u nadolazećem periodu.
Prema antičkim spisima, proslavljanje Nove godine nastalo je od svetkovine rađanja Sunca, i tokom istorije, kako su se mijenjali religijski sistemi, mijenjali su se i kalendari i načini računanja vremena, pa i dan kada se dočekuje Nova godina. U antičkom Rimu, ona je počinjala na martovske kalende 1. marta. U Vizantiji, početak godine je bio 1. septembar. Prvi januar (januarske kalende) bio je u antička vremena dan kada su u Rimu konzuli i prokonzuli stupali na dužnost. Tada je priređivano opšte slavlje uz međusobna čestitanja i dijeljenje poklona.
Hrišćani su vjekovima ranije izbjegavali obilježavanja Nove godine zbog protivljenja paganskim tradicijama, pa se tek od XII vijeka postepeno prihvata 1. januar kao početak kalendarske godine. Razne kulture i religijski sistemi imaju različite običaje za doček Nove godine. Ipak, Gregorijanski kalendar danas se iz praktičnih razloga koristi u cijelom svijetu.
Konačno, u novom vijeku i nadolazećim novim godinama, Crna Gora treba da vidi sebe što više na Jadranu. U pomorskj industriji, u jahting turizmu, u ribarskoj industriji, u visokoj svijesti o ekologiji mora, o važnosti dijela Jadrana koji joj pripada. Da brigom o svojoj obali i svom dijelu mora i evropskog Mediterana, pokaže svoje ciljeve.
I, ovo treba reći:
Ko ne vjeruje u Djeda Mraza, neka barem vjeruje u čarobnu moć prirode kojom je Crna Gora prebogata. Sa takvim darovima zemaljskim, moguća su i sva nebeska čuda. Samo treba raditi.
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
