Izvor fotografije: Shutterstock.com
Jesu li današnje tehnologije i vjerovanje u njihovu moć, iscrpile svu stvaralačku, istraživačku energiju savremenog čovjeka? Je li čovjek stigao na kraj svojih mogućnosti, pa će krenuti u destrukciju, ili su kapije novih vrata negdje blizu i čekaju da ih otvore? Hoće li upravo pomorci i pomorstvo otkriti da na planeti Zemlji još ništa nismo sve završili, nego da nova epoha tek počinje? Kad svijet shvati da svi plovimo na istom brodu.
Sva savremena istraživanja civilizacije Feničana, prastarog naroda sa Sredozemlja, koji je više od dvije hiljade godina bio najjača pomorska sila svog vremena, govore da su generacijama tokom tog perioda imali tradicionalne flote od više stotine svojih brodova koji su plovili čitavim Mediteranom, od njegovih istočnih do zapadnih obala. Naučno je istražena i utvrđena činjenica da su i prvi oplovili Afriku svojim brodovima.
Ti brodovi nisu samo prevozili trgovačku robu, već su starim svijetom širili i svoje pomorske vještine, ali i vještine brodogradnje, trgovine i umjetnosti.
Feničani su dobili ime po ljubičastoj boji koju su proizvodili. Grci su ih nazvali Phoiniki – Φοίνικες ili: ljubičasti.
Danas su tragovi o tome dobro klasifikovani, naučno istraženi i najvećim dijelom izloženi u evropskim i svjetskim muzejskim postavkama i arhivama.
U jednom od tih naučnih radova, između ostalog se kaže da su Feničani bili „pomorci koji su savladali morske puteve, pokorili vjetrove i grebene da bi označili neoznačene staze, u vremenu puno prije izuma kompasa“.
Mada su oko 3000 godine prije rođenja Isusa Hrista došli iz svoje pradomovine sa obala Crvenoga mora kao zemljoradnici i ribari, uzdigli su se tek kad su se okrenuli pomorstvu i trgovini. Istina je da su Feničani od Egipćana preuzeli važna iskustva u pomorstvu, ali, ipak, oni su prvi narod koji je organizovano i sistemski ustanovio tu djelatnost na cijelom području Mediterana. U tom smislu, može se sa pravom reći da je i pomorstvo na Jadranu, dio feničanske pomorske tradicije, koju su nastavili Iliri, Grci i Rimljani.
Činjenica je da je taj narod u vrijeme svoga postojanja gradio i lučka pristaništa za utovar i istovar i skladištio robu na čitavom Sredozemlju. Ta pristaništa vremenom su postajale nove luke, gradovi i u konačno kolonije feničanskih trgovaca.
Centralno mjesto svakog njihovog grada bila je uvijek luka, kao trgovačko i ekonomsko srce grada. Tako su razvili čitavu mrežu takvih kolonija šireći se na zapad Mediterana. Njihov istraživački duh, preduzimljivost i snalažljvost vodili su ih stalno u novo i nepoznato. Prvi od tih gradova bio je Citium na Kipru, sagrađen u IX vijeku prije Hrista. Kasnije, u VIII vijeku prije Hrista osnivaju niz kolonijalnih gradova, prvo na bližim ostrvima, a kasnije na obalama Sjeverne Afrike i na zapadnom Mediteranu.
Tako nastaju i drugi gradovi, od kojih su danas poznati Cadiz i Malaga u Španiji, pa i Utica, Lixos i Cirena u Sjevernoj Africi, i onaj najznačajniji, Kartaga, koji je 814 godine prije Hrista postao glavni grad svih zapadnih kolonija Feničana.
Zanimljivo je da su trgovali i sa narodima sa kojima nisu bili u dobrim odnosima. Tako postoje predanje da su razvili takozvanu trgovinu na daljinu. Izgledalo je jednostavno: iskrcali bi svoju robu na obalu i povukli se na svoje brodove. Kupci bi tada prišli robi, pregledali je i ostavili određenu količinu novca ili predmeta za koju su smatrali da odgovara kupljenoj robi i povukli se. Zatim bi se Feničani opet iskrcali i pregledali ponuđenu količinu. Ako im je odgovarala, uzeli bi je i otplovili. U suprotnom, ostavili bi sve na obali i opet se vratili na brodove.
Da je ta vrsta trgovine zaista ovako originalno i funkcionisala, potvrđeno je nakon što je nauka otkrila i „dešifrovala“ feničansko pismo,poznato po tome što ima 22 znaka koja su ustvari prosti simboli egipatskih hijeroglifa (svoju „standardizaciju“ su doživjeli krajem XII vijeka prije Hrista). Poput hebrejskog i arapskog jezika, feničanski je pisan sa desna na lijevo, a samoglasnici su izostavljani.
Zahvaljujući otkriću ovog pisma, danas znamo sve i o načinu njihove plovidbe i trgovine (i sa prijateljima i neprijateljima), te da su tadašnji hrabri feničanski pomorci i trgovci, sa nevjerovatnom lucidnošću utvrdili svoje morske koridore kojima su plovili.
Naučni svijet se sa feničanskom civilizacijom upoznao tek u XIX vijeku, a onda je ubrzo došlo i jedno senzacionalno otkriće. Ispostavilo se da su ovi drevni stanovnici istočne obale Sredozemnog mora izmislili abecedu, radikalno poboljšali brodogradnju, postavili puteve do samih granica svijeta poznatih u njihovo doba, čak i značajno pomakli nove granice.
Bili su prvi globalisti, povezivali su Evropu, Aziju i Afriku tada velikom mrežom trgovačkih puteva.
Više od tri hiljade godina kasnije, na savremenom Mediteranu, nalaze se moderne luke izgrađene (negdje slučajno a negdje namjerno) upravo na lokacijama gdje se razvijala feničanska pomorska kultura. Takođe, najveći dio današnjih pomorskih koridora zapravo su „feničanski pravci“ kojma su njihovi pra-pomorci plovili.
Duh feničanskog pra-pomorstva i njihovih pionirskih poduhvata na moru, i danas živi na čitavom prostoru Mediterana, a nauka (prije svega arheologija) pronalazi nove dokaze da se pomorstvo na ovom „starom“ dijelu svijeta, u vrijeme feničanske civilizacije, praktično „utemeljilo“, i to od današnje luke Laakija na obalama Sirije, sve do Gibraltara, i od današnje Barselone do afričkih luka na obalama zemalja Magreba.
Rani Feničani su plovili Jadranom još od bronzanog doba, pa su to bili, kako tragovi ove civilizacije kažu, prvi i najraniji pismeni pomorci na Jadranu. Jadranskim morem su plovili prije Grka i Rimljana, osnovali više ranih pomorskih gradova. Najviše posjećivali obale juga današnje Dalmacije i današnje Boke Kotorske i crnogorske obale, dok sjevernije od Makarske pa sve do Istre ima malo tragova o njima. Feničani su već na južnom dijelu Jadrana utemeljili prve prave luke sa pomorskim kapacitetom za dalje plovidbe: Buthoe (rimska Butua a današnja sada Budva), pa njihova glavna luka Epitauro (kasnije rimski Epidaurus, a danas Cavtat), Metković…
U tih tri milenijuma, mijenjali su se osvajači, procvjetala je (i kasnije nestala) grčko-rimska kultura, na čijim temeljima i dalje postoji evropska civilizacija (uprkos savremenim destruktivnim procesima).
Promijenilo se i biće ljudskog roda, njegova pokretljivost, jezici, kultura, način života, a prije svega tehnologija, koja je za manje od dva i po vijeka preokrenula sudbinu svijeta u pravcu progresa. Ta, nesumnjivo nova tehnološka Renesansa, istovremeno, predstavlja i najveću opasnost po čovječanstvo i njegovo jedino stanište, Zemlju na kojoj najveću površinu zauzimaju mora i okeani, zemlju koja je na vodi. A, opasnost prijeti od zloupotreba nauke, zločinačkih umova i prljavih tehnologija.
Ono što se nije promijenilo i neće, to je činjenica da pomorstvo i dalje živi. I to kako! Danas se preko 80 procenata ukupnog svjetskog transporta, a to znači i trgovine, odvija morima i okeanima, brodovima svih namjena i mogućnosti. Nije se promijenila ni činjenica da je današnji moderni pomorac, isto kao i feničanski pra-pomorac, takođe centralna ličnost na svakom brodu i na svim plovnim putevima.
Daleko su Feničani od nas pet hiljada godina. Tri milenijuma njihove civilizacije i dvije nakon njih. Od svega je ostala božanska ironija, duhoviti repertoar Svevišnjeg: pomorstvo je u svojoj suštini, po namjeni i po načinu na koji i danas „radi posao“ ljudskoj rasi, ostalo isto, kako ga je ovaj stari narod postavio.Novo je to da su savremeni pomorci suočeni sa ovom visoko zahtjevnom, rizičnom i stresnom profesijom na jedan drugi način, da se u svom radu susreću sa nizom specifičnih stresova, pa i neizbježnim dugotrajnim odsustvom iz doma i porodice, da rade u izolovanoj, često vrlo raznorodnoj radnoj okolini (sa svih strana svijeta, različitih jezika) stavljeni na iskušenje usled nedostajućih emocionalnih i psihosocijalnih potreba na brodu, gdje su inače visoki radni zahtjevi, sve viši. Danas su nesreće, piratski napadi, izloženost opasnim materijama i ograničena mogućnost pružanja medicinske pomoći na brodu, tako reći „dobar dan“ u ovom poslu.
Kako su se stari Feničani nosili sa svojim iskušenjima na moru? Na temelju poznatih (istraženih) činjenica, na isti način kao i danas: tadašnja, nazovimo je-trgovačka mornarica, branila se i napadala, a kad je bilo nužno, i sklanjala se, izbjegavala ratove. Isto onako kako se danas sklanja globalna trgovačka mornarica iz Crvenog mora, gdje neki „militantni Huti“ pucaju na sve i svakoga. Neka stoji i ova nebeska ironija, kao „highlight“: sklanjaju se iz Crvenog mora odakle su prije pet hiljada godina krenuli Feničani, u svoju civilizacijsku avanturu, preko mora, sa morem i za more. Ovo mediteransko po kome danas plovimo.
Zato tako otrcano i bespomoćno zvuči neko novo upozorenje IMO-a i Ujedinjenih nacija, da su pomorci, kao “ključni radnici” ugroženi i da im je „narušena dobrobit“, te da je to jedan od ključnih problema u pomorskom sektoru. Jer, pomorcu ni u vrijeme Feničana ni u vrijeme sadašnje post-istorije, nisu pomogli ničiji apeli i upozorenja nego njegovo znanje, ličnost i karakter. Tako je bilo, tako će i biti, dok bude plovidbe i brodova.
Jesu li današnje tehnologije i vjerovanje u njihovu moć, iscrpile svu stvaralačku, istraživačku energiju savremenog čovjeka? Je li čovjek stigao na kraj svojih mogućnosti, pa će krenuti u destrukciju, ili su kapije novih vrata negdje blizu i čekaju da ih otvore? Hoće li upravo pomorci i pomorstvo otkriti da na planeti Zemlji još ništa nismo sve završili, nego da nova epoha tek počinje? Kad svijet shvati da svi plovimo na istom brodu.
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
