Izvor fotografije: Gerald Sorger, Germany / Shipspotting.com
Prije nepune decenije, u dalekoj Indiji, simbol bokeljskog pomorstva, brod „Pomorac“, nekadašnje vlasništvo slavne pomorske kompanije „Jugooceanija“, završio je svoj put u rezalištu, pod simboličnim imenom „Infinity“.
Ta beskonačnost u koju je otišao, mogla bi biti svojevrsna poruka današnjim pokušajima oživljavanja pomorstva, spajanjem dvije pomorske kompanije iz Kotora i Bara, čija poslovna hibernacija već predugo traje.
Nekadašnji brod „Pomorac“, kasnije pod imenom „Infinity“, nosio je zastavu Liberije odmah nakon izgradnje 1985. godine u brodogradilištu „Austin & Pickersgill“ u Sunderland-u u Velikoj Britaniji. Malo je poznato, ali „Pomorac“ (kasnije „Infinity“), građen za državnu kompaniju socijalističke države, nikad nije registrovan pod zastavu ondašnje SFRJ. To što ga je kotorska „Jugooceanija“ upisala pod liberijsku zastavu i registrovala na svoju off-shore kompaniju „Boka Shipping Corporation“ iz Monrovije, samo govori o slobodi, vještini i znanju ondašnjih pomoraca i trgovaca.
Zadnji brod kotorske „Jugooceanije“ koji je „dušu ispustio“ daleko od domovine, bio je „Pelinovo“, kako struka kaže, balker od 30.650 tona, kupljen u sumrak pomorske industrije, 1996. i ubrzo prodat.
Ove i slične „crtice“ iz upokojenja pomorstva u Boki Kotorskoj, neko kraće vrijeme nakon toga bile su tema nekadašnjih pomoraca i lokalnog stanovništva prirodno vezanog za pomorstvo. Danas su ovdje rijetke bilo kakve diskusije u vezi sa vjekovnim izvorom života, pomorstvom. A, to je loš znak i prvi simptom pomirenja sa postojećim stanjem. Zato najava spajanjem dvije pomorske kompanije iz Kotora i Bara, daje nadu ali i opravdano izaziva i sumnju, zbog prethodnih loših iskustava koje pomorci i njihove porodice imaju tokom sunovrata ove industrije u Crnoj Gori.
Imati more, znači imati beskonačni prostor za ekonomski, duhovni i svaki drugi prosperitet. U đačkim udžbenicima jedne male mediteransko-planinske države kakve je Crna Gora, to treba da piše, kao podsjetnik gdje se ona zapravo nalazi. Jer, mnogi danas i ne znaju šta znači more, morska privreda i pomorska industrija. Stasale su generacije koje ne pamte živu pomorsku Boku, njene trgovačke brodove, trgovačku mornaricu, i sve što je išlo uz nju.
Ponavljači sopstvene istorije u zemlji koja je prirodno predodređena za pomorstvo, tek će morati da dokazuju da najnoviji pokušaj uskrsnuća pomorstva nije samo farsa. Razlog tome je što sva dosadašnja iskustva vode prema znaku pitanja.
Sa druge strane gledano, vjera u beskonačnost (Infinity) mora i njegovih potencijala, u biću je mediteranskog čovjeka. To uvijek daje nadu i otvara sve mogućnosti. Pomorstvo Boke Kotorske nikad nije bilo u svojoj dugoj prošlosti u ponižavajućoj situaciji da samo „figura“ ali ne služi, kako je uvijek služilo, svrsi ekonomskog i kulturnog napretka. U doba kad se moguća magla sa ovog pitanja podiže, valja uvijek podsjetiti na „praroditelje“ modernog pomorstva u „zalivu svetaca“.
Recimo, da su u vijekovima dobrovoljne zajednice sa Venecijom, Peraštani razvili svoju flotu u trgovini i u borbama, da su bili vrhunski pomorci i trgovci, sa privilegijom da čuvaju ratnu zastavu admiralskog broda Republike Sv. Marka, koja se nalazi u muzeju grada. Perast je jedini grad u Boki koji je imao bescarinsku trgovinu sa Venecijom, upravo zbog razvijenog pomorstva, pa se grad tada proširio i obogatio, ekonomski i kulturno. U XVIII vijeku, zlatnom dobu Perasta, izgrađeno 20 velikih baroknih palata, sa 19 crkava. I sve to isključivo zbog velikih prihoda od pomorstva i trgovine. Treba li bolje sugestije današnjim stratezima razvoja Crne Gore? Treba li bolje preporuke nego da prouče iznova istoriju pomorstva u Boki Kotorskoj, da shvate širinu kulturnog i ekonomskog bića ondašnjih Bokelja, i prihvate bez kompleksa činjenicu da danas, u XXI vijeku, ova regija dominantno puni državni budžet. A, kakav bi taj prihod bio kad bi jedna ozbiljna, dugoročna politika razvoja pomorske industrije postala prioritet Crne Gore!
Sakriveni iza lavirinata sopstvene administracije, kabinetskog upravljanja iz potpuno gluve i slijepe perspektive, ti stratezi neće stići ni da saznaju kakvu su priliku imali i kakav im je potencijal ostao neiskorišten. Vrijeme će pregaziti svaki anahroni antisistem, pa i ovaj o kome je riječ. Ugrabiće priliku neko spremniji, neko kome ni Crna Gora ni Boka Kotorska, jedan od najljepših zaliva na svijetu, ne znače ništa osim prilike za obrtanje kapitala.
Hoće li, u takvoj situaciji, Boka i Crna Gora ostati samo posmatrači ovakvog mogućeg razvoja događaja, ili će podići pomorstvo na nivo koji će otvoriti vrata velikog prosperiteta? Je li vrijeme da se opet svi zamisle, i da se pitaju: zašto su mnoge pomorske sile bile opsjednute idejom Boke i čitave regije južno od nje? Dužina obale Boke Kotorske iznosi oko 105 kilometara. Površina zaliva je oko 87 kvadratnih kilometara i na tako maloj teritoriji, Iliri, Rimljani, Vizantinci, Nemanjići, Mađari, Turci, Španci, Austrijanci, Rusi, Francuzi, Austro-Ugari, Njemci, Italijani, nastojali su da zauvijek ostanu, grade brodove, podižu nove luke, odbrambena utvrđenja, trguju, pa i da razvijaju kulturu, društvo i pod ovim nebom svoja duhovna carstva, sakralne građevine.
Neke istine vrijedi ponavljati, upravo u doba kada se dešava pad morala, gubljenje etike, principa, zadate riječi i velikih djela. Zašto u školskim udžbenicima Crne Gore ne piše na istaknutim mjestima da je u Boki Kotorskoj sagrađen prvi brod i prvi parobrod, otvorena prva škola, i prva pomorska škola, i prva apoteka, i bolnica, i prva redovna saobraćajna linija, izdata prva poštanska marka, otvoreno prvo pozorište, napravljen prvi vazduhoplov, snimljen prvi dokumentarni film i izgrađena prva željeznica do Zelenike. Prije više od dva vijeka, Peraštanin Krile Mazarović letio je „balonom“, takozvanim dirižablom. Duhoviti hroničar ne bi zaobišao ni činjenicu da je i Brad Pitt svoj prvi film snimio baš u Boki Kotorskoj.
Ali, ovaj nevjerovatni niz, čije bi nabrajanje trajalo dugo, i koji svjedoči o tome gdje je ovdašnja kultura bila u odnosu na nekadašnje „nesjedinjene nahije“, trebala bi da bude na ponos današnje Crne Gore. Umjesto toga, zaobilaženje ovih činjenica koje svakome „bodu oči“, nije ništa drugo nego kolonijalna arogancija.
Mudriji pravac bio bi prihvatanje Boke kao izvorišta kreativnih dostignuća prethodnih generacija, na dobro današnje Crne Gore. Prije svega pomorstva, kao stuba ekonomskog, društvenog i socijalnog bića države.
Slavni Miloš Milošević, vrhunski intelektualac, koji je bio i doživotni admiral Bokeljske mornarice (1920-2012), u svome kapitalnom djelu „Pomorski trgovci, ratnici i mecene“, detaljno je objasnio kako su Bokelji bili prinuđeni da u borbama brane „plemeniti teret“ od napada na moru, te kako su, istovremeno, brinuli za razvoj pismenosti kod kuće, finansirali muzičko obrazovanje, crkveno slikarstvo i druge umjetnosti, kako su iz prekomorskih zemalja donosili knjige rukopisane i štampane, ali, i sjemena egzotičnog bilja i mnoge vrijedne predmete kojih danas u tragovima ima, što u muzejima što u privatnom vlasništvu.
Ima u ovom vremenu današnjem, dosta razloga za još jednu „ponavljačku“ lekciju.
Naime, u „Godišnjaku“ Pomorskog muzeja u Kotoru (čudno „prekrštenim“ u „Pomorski muzej Crne Gore“) navedeni su podaci o pokušaju ujedinjenja Boke i Crne Gore (1813) koje je trajalo tačno sedam mjeseci.
Taj pokušaj su spriječile ondašnje velike sile, a najviše carska Rusija, koja je zaprijetila knjaževini Crnoj Gori da će joj uskratiti zlatne rublje koje joj je „car baćuška“ redovno slao. Razlozi su bili savršeno jasni. Takve su bila tadašnje granice i tadašnji poredak velikih sila, i „solističke“ akcije nisu bile dobrodošle. Duže od jednog vijeka nakon toga, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, Boka je, kao stara pomorska regija, i dalje ostala zanimljiva velikim imperijama. Tako je Velike Britanije, ovaj zaliv izabrala za jednu promociju „prijateljske sile“, kakva do tada nije zapamćena.
O tome svjedoči i tadašnji kotorski nedjeljnik, „Glas Boke“, u uredničkom uvodniku od 12. avgusta 1933. godine, u broju 38. gdje je (na engleskom jeziku) opisana službena posjeta kompletne Sredozemne flote (Meditterranean Fleet) britanske Ratne mornarice bokokotorskom zalivu, koja je trajala od 5. do 15. avgusta te godine. Ta danas nezamisliva „parada“, uplovila je u Boku sa 54 ratna broda, 1.200 oficira i 15 hiljada podoficira i mornara.
Britanski oficiri znali su gdje dolaze i da su čuveni pomorci Boke Kotorske oplovili svijet i dali veliki doprinos razvoju pomorstva tokom proteklih vijekova, što su tom prilikom u zvaničnim susretima često pominjali.
Kad je skoro pola vijeka kasnije u Boku Kotorsku (1972) u kratku posjetu stigla britanska kraljica Elizabeta, štampa u Londonu objavila je da je njena sestra, princeza Ana, dvije godine ranije obišla čitav zaliv Boke i Budvu, pa je uzgred opisivana i velika pomorska prošlost ovih krajeva.
Mnogo kasnije, nakon Drugog svjetskog rata, i nove zajednica sa Crnom Gorom (ne ulazeći u način i partijsku direktivu kojom je to urađeno), Boka Kotorska je u jugoslovenskoj državi ostvarila dobar dio starog sjaja u pomorstvu, o čemu govore i još živi akteri i brojna svjedočanstva, dokumenta, filmovi, knjige. Onog dana kad je ta zajednica prestala da postoji, pomorstvo u Crnoj Gori je brutalno likvidirano, a nije bilo nikoga da to spriječi ili barem razumno sačuva sve što se moglo sačuvati. Navodno, sve se to dešavalo u ime razvoja visokog turizma.
Ko misli da je taj „alibi“ bio pravi, neka pogleda rezultate, pa će vidjeti da su oni znatno manji, tako reći mizerni u odnosu na ono šta je pomorska industrija mogla da donese u harmoniji sa turizmom. Vrata mora i okeana Crnoj Gori su uvijek bila otvorena preko Boke Kotorske, njenih vrhunskih pomoraca, iskusnih morskih vukova, ljudi sa devet života koji su donosili energiju svjetskih ljudi u svoj zavičaj. Tako je bilo u prošlosti, tako je i danas.
Pametne pomorske vlasti u Crnoj Gori, da znaju vrijednost ovog profesionalnog potencijala, osnovale bi savjet za pomorstvo od najboljih ljudi, dugogodišnjih zapovjednika brodova, kapetana sa iskustvom. I, konačno: ne ide nikako da država koja preferira „povratak pomorstvu“ ima tu djelatnost „sakrivenu“ u ministarstvo za saobraćaj. Pomorstvo mora biti zaseban resor sa najvišim statusom u državi.
Možda je odgovor na brojna pitanja koja treba u vezi pomorstva postaviti „višim instancama“, upravo u u ovom „najvišem statusu“. Ali, pomorac i pomorstvo ne mogu biti nekog drugog statusa.
To nije nužnost, nego definicija, aksiom.
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
