Izvor fotografije: The-Walker / Shutterstock.com
Sudbina koju je na kraju radnog vijeka doživio „Galeb“, nekada čuveni „Titov brod“, nije nimalo dostojanstvena. Naime, još 2019. godine, objavljeno je da će grad Rijeka, gdje ovo plovilo inače godinama „vegetira“, finansirati njegovu obnovu i pretvoriti ga u muzej. Takođe, kao Evropski glavni grad kulture u 2020. godini, bio je planiran za obnovu i kao Brod-muzej mira i nesvrstanosti, i da bude smješten (privezan) u sušačkoj luci Porto Baroš.
Ali, usljed raznih okolnosti, to se nije desilo.
Ovaj, ni po čemu poseban brod u nautičkom smislu, ipak je „unikat“ u mnogo čemu drugom. Grad Rijeka ga je zbog toga i planirala da bude ne samo muzej nego i da ima i turističko-komercijalni sadržaj i da i dalje „živi“ i funkcioniše kao „samoodrživi projekat“.
Ugovor za obnovu broda, potpisan je krajem novembra 2019. godine sa kompanijom Dalmont iz Kraljevice. Bilo je predviđeno da radovi traju 14 mjeseci i trebao je da ponovo „zablista“ u januaru 2021. godine. Međutim, umjesto toga, obnova „Galeba“ je postala trajni izvor rasprava i sukoba, kako zbog finansiranja obnove, tako i zbog ideoloških podjela lokalnih političara.
Iako je konkurs za zakup broda „Galeb“ stalno produžavan, do 28. avgusta 2023. godine nije stigla nijedna ponuda. Tako je stvorena „loša karma“ ovog nekada elegantnog broda, koji je na simboličan način obilježio uspon i pad poslednje države južnoslovenskih naroda.
Istorijski podaci govore da je ovaj brod izgrađen 1938. godine u Đenovi, a porinut je pod imenom RAMB III.
Tokom svoje aktivne službe brod je promijenio tri imena i tri zastave pod kojima je plovio.
1936. godine, italijanska kompanija za trgovinu južnim voćem, Regina Acienda Monopoli Banane (Regina Azienda Monopoli Banane, RAMB) iz Đenove naručila je od brodogradilišta Ansaldo četiri brza broda na dizel-pogon. Četiri broda istog tipa, među kojima i RAMB III, izgrađeni su u brodogradilištu Ansaldo u Đenovi. RAMB III je ostvario podugačku karijeru u Italijanskoj kraljevskoj mornarici u kojoj je u konvojima za snabdijevanje služio kao prateći brod.
Poput ostala tri identična broda, bio je naoružan sa dva 120 mm topa, kao i sa osam 13,2 mm protivavionskih topova.
Dana 12. novembra 1940. tokom napada na Taranto u južnom Jadranu se na zadatku nalazila flota britanskih razarača. Flota je na putu od Valone prema Brindiziju naišla na mali konvoj od četiri italijanska trgovačka broda, koje su pratili RAMB III i prateći brod Fabrizi. RAMB III je pri kontaktu sa britanskim razaračima ispalio 19 salvi i bez pretrpljene štete se uspješno probio iz obruča.
Dana 10. maja 1941. RAMB III se nalazio na zadatku u libijskoj luci Bengazi, gdje je prevozio meso za italijansku vojsku, kada je pogođen torpedom iz britanske podmornice HMS Triumph.
Sa takvim oštećenjem, brod nije mogao da isplovi. Ipak, kapetan Giuseppe Aneti rasporedio je teret tako da je brod uspio da isplovi unazad. Brod je ploveći sa krmom doplovio do devetsto milja udaljene Sicilije, odakle je tegljačima dovučen u brodogradilište San Marko u Trstu.
Nakon kapitulacije Italije, RAMB III su, još uvijek na popravkama, 9. septembra 1943. u Trstu zauzeli Njemci. Prvo su namjeravali da ga prenamjene u brod za prevoz trupa, a zatim je donijeta odluka da se prenamjeni u minopolagač i da dobije ime Kiebitz. Kako nije bio opremljen potrebnom navigacionom opremom za postavljanje mina, uz Kiebitz je uvijek plovio još jedan brod, koji je bio opremljen takvom opremom. Poslije prenamjene, Kiebitz je mogao da ukrca 240 mina, postavljene su mu šine za izbacivanje mina i dodatno protivavionsko naoružanje.
Tokom 1944. godine, sve dok i sam nije naletio na jednu od mina u blizini Ankone, postavio je više od 5.000 mina u Kvarneru i sjevernom Jadranu.
Kiebitz se po drugi put, u vožnji krmom izvlači do Pule gdje je popravljen. Nakon toga se povukao u Rijeku gdje ga je nakon više pokušaja potopilo savezničko ratno vazduhoplovstvo 5. novembra 1944.
Nakon oslobođenja Rijeke i kraja rata započelo je čišćenje luke od olupina pa je godine 1947. otpočelo i vađenje Kiebitz-ove olupine sa dubine od 22 metra.
Vađenje potonulog broda izveo je splitski „Brodospas“. Prilikom vađenja Kiebitz-a prvi put je na istočnoj obali Jadrana primjenjena tehnika vađenja broda pomoću cilindara i vazduha pod pritiskom.
Brod je konačno izvađen početkom 1948.godine, djelimično rastavljen i rekonstruisan u pulskom brodogradilištu. Brod je potpuno i vrlo luksuzno i moderno uređen i predat Jugoslovenskoj ratnoj mornarici kao školski brod „Galeb“, koji je uz to postao i rezidencijalna jahta predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita.
U novoj ulozi koja se veoma razlikovala od originalne namjene broda, „Galeb“ je služio sledećih 30 godina. Tito je na palubu Galeba prvi put stupio 1952. godine u Podgori, kada je sa palube broda izvršio inspekciju brodova Jugoslovenske ratne mornarice. Tokom sledećih 27 godina „Galeb“ je u Titovoj službi proveo tačno 549 dana: u tih 549 dana, Tito je na brodu proveo 318 dana, prešavši 86.062 nautičkih milja (157.420 km) na putovanjima po Jadranu i svjetskim morima u misijama mira i prijateljstva. Do Titove smrti na brodu su boravila 102 svjetska državnika.
Ovaj slavni brod je prvi put u fokus međunarodne javnosti došao u martu 1953. kada je, odlazeći na susret sa britanskim premijerom Winston Churchill-om, Tito, kao prvi komunistički vođa u istoriji koji je posjetio Veliku Britaniju, brodom uplovio u Temzu. Tita je prilikom posjete na palubi broda prvi službeno pozdravio Vojvoda od Edinburga. Od marta 1953. godine, Tito je Galebom putovao 14 puta, pri tom posjetivši 18 zemalja na tri kontinenta – Evropi, Aziji i Africi, pristavši u 29 luka, od kojih u neke i više puta. Tokom posjeta „Galebom“ su prošli mnogi državnici i predstavnici prijateljskih zemalja, od spomenutog engleskog premijera Winston Churchill-a, grčkog kralja Paul-a i kraljice Frederica-e do etiopskog cara Haile Selassie-a i marokanskog kralja Hassan-a II, a posjetili su ga i predsjednici nesvrstanih zemalja Gamal Abdel Nasser, Javāharlāl Nehrū, Ahmed Sukarno, general Abud, Kwame Nkrumah, Albert Tabnen, Habib Burgiba, Sirimavo Bandaranaike, Sekou Toure, arhiepiskop Makarios, ali i predsjednik SSSR-a Nikita Khrushchev. Pored državnika na Galebu su boravili i mnogi svjetski poznati naučnici, umjetnici i holivudski glumci, poput Kirk Douglas-a, Elizabeth Taylor, Richard Burton i mnoge druge slavne ličnosti.
Zadnje Titovo putovanje ovim brodom bilo je 1979. godine. Tokom 1991. godine brod je iz Pule povučen u bokokotorski zaliv, gdje je ostao vezan do kraja devedesetih godina kada je ustupljen Vladi Crne Gore (sa još par pomoćnih brodova).
Iz Tivta je tegljen u Bijelu, odakle ga je Vlada Crne Gore prodala kompaniji Placid Sea iz Liberije grčkom brodovlasniku John Paul Papanicolaou, koji je namjeravao da od njega napravi luksuznu jahtu za bogatu klijentelu.
Galeb je otegljen u Remontno brodogradilište „Viktor Lenac“ u Rijeci na remont. Zbog nedostataka novca vlasnik nije podmirio višegodišnja dugovanja vezana uz brod, pa je u Rijeci pokrenut sudski postupak i prodaja broda.
Već 2006. godine, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske je Galeb proglasilo kulturnim dobrom, a 2007. godine to ministarstvo je utvrdilo da je brod u lošem stanju pa je dato upozorenje vlasniku da spriječi njegovo propadanje.
Kako vlasnik nije ispunio taj zahtjev, Gradska uprava za kulturu grada Rijeke proglasila se za privremenog upravnika broda, a 8. septembra te godine brod se zbog prodora padavinskih voda kroz korodiranu palubu nagnuo na desnu stranu.
Usljed toga je izvršena privremena sanacija palube kako bi se spriječilo dalje prodiranje padavinskih voda u unutrašnjost broda. Grad Rijeka je nakon godina sporenja sa grčkim brodovlasnikom planirala da „Galeb“ uredi tragajući za investitorom koji bi brod osposobio za plovidbu. Vrijednost „Galeba“ je procijenjena na 275.194 američkih dolara, dok je najniža prihvatljiva ponuda ostala na 150.000 dolara.
Današnji gradonačelnik Rijeke, Marko Filipović sa saradnicima i dalje analizira mogućnost da se „Galeb“ još jednom vrati „u život“.
Sa pravom reći da je ovaj brod nadživio sam sebe. Bila bi to i simbolična pobjeda duha zaspalog zajedništva i želje da se sačuva dio jednog važnog i velikog vremena, ma kako ga danas tumačili.
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
