Poznaju li se Crna Gora i Boka?

Jedna od važnih misija Bokelja obje konfesije i svih boja, karaktera i ideologija, skoro da je beznadežna ali i dalje traje: kako da „službenoj“ Crnoj Gori objasne da su u Kotoru hiljadu godina postojali pravni akti koji su uređivali život, da su i druga stara gradska naselja u Boki imala slične lokalne zakone.

Kako „savremenoj“ Crnoj Gori da objasne da se samo na teritoriji grada Kotora nalazi oko 650 nepokretnih spomenika kulture, dakle, blizu 40% ukupnog fonda nepokretnih spomenika kulture u ovoj državi, a da se, još toliko, nalazi u ostatku bokokotorskog zaliva!

Znaju li crnogorski „kulturni poslenici“ i društveni „faktori“, šta znači činjenica da se u Kotoru nalazi i preko 107.000 kulturnih artefakata što je tri puta više nego u ostatku Crne Gore“?

I da se to ne podrazumijeva nego da to treba čuvati, ne samo zbog današnje selfy-kulture i miliona eura od turizma. Trebaće i budućim generacijama, da znaju odakle su i šta je prije njih bilo.

Kako i kome objasniti da globalni Internet pretraživač prepoznaje Crnu Goru uglavnom na osnovu tri lokacije iz zaliva Boke: Kotora, Perasta i „peraška dva ostrva“, Gospe od Škrpjela i Svetog Đorđa.

Uprkos tome, „autokefalna“, protivriječna, konfliktna i često paradoksalna birokratska subkultura u Crnoj Gori, povjerovala je u jednom trenutku da „Kotor nije grad“. A, sad su neki novi upravitelji odlučili, takođe „autokefalno“, da mu vrate taj „status“ i da „opet bude grad“. A, Kotor je oduvijek bio grad, bez njih, sa njima, sa domaćima, strancima, sa prolaznicima i mještanima, turistima i avanturistima.

Uvijek je Kotor bio grad, ali, kome to objasniti dok se sve usamljeniji glasovi razuma iz Boke odbijaju već decenijama kao eho od podlovćenskih brda.

Glavari crnogorski „i čuju i ne čuju“ kad je Boka u pitanju. Ali, i kad je u pitanju prirodom prebogata i prelijepa čitava Crnu Gora. Jer, uopšte i ne vide „sa visokog položaja“ na kome su, šta se to „dolje dešava“. I to je tako, sve dok ne izgovore onu frazu: „prepoznali smo“, ili, „ovo ministarstvo je prepoznalo“, „investitor je prepoznao“ i slično. Nedavno se opet čulo kako je „Boka prepoznata kao destinacija“ i da je „Kotor prepoznat“. Kao da do tada nisu ni znali da postoje ovi krajevi. A, kad god bi došlo do novog „prepoznavanja“, nešto je u ovom magičnom zalivu srušeno, uništeno, „redizajnirano“, razvaljeno i uglavnom upropašteno.

Tu se nameće i „majka svih pitanja“: poznaju li se Crna Gora i Boka? Razumiju li se?

Jer, „prepoznati“ korist od ove regije (sa časnim ili nečasnim namjerama), ne znači poznavati i njenu istoriju, kulturu, duh naroda, mediteranski mentalitet, bogatstvo mora…Onaj koji je zbog „prepoznate prilike“, sletio u Boku i ne zanima ga šta ovaj zaliv znači ili ne želi da ga upozna, koji živi u njoj arogantno odbijajući da se integriše u njen način života, makar malo, iz poštovanja prema jednoj beskrajno tolerantnoj zajednici u kojoj je odlučio da živi, svakako neće biti ni dobar komšija-susjed niti će mu tradicija i kultura mediteranskog čovjeka išta značiti. I tu je početak i kraj svih razgovora sa takvim „antropogeografskim fenotipom“.

Da li je prosječni Bokelj sebi skrivio ovakav tok događaja? Ili se sve brzo dešavalo, kao na filmu, pa je za nekoliko decenija nepovratno promjenjena demografska slika na kojoj Bokelja „ima i nema“?

Jedno je sigurno, nova kontra-kultura regionalnog i globalnog, zavukla se i u zaliv Boke, njene gradove, naselja, porodice i društvo. Ona odudara od najbolje lokalne tradicije, potpuno je suprotna svakoj etici, moralu i načinu života Bokelja. A, počelo je davno, sa najboljim namjerama…

Slikar Ivan Žmirić (1842-1929) donio je na Cetinje 1881. godine sliku koju je nazvao „Vjenčanje Crne Gore sa morem“. A, Kralj Nikola, stajao je začuđen ispred nje, sa „džeferdarom“ za pojasom, optočenim srebrnim i zlatnim ukrasima. Protivrječan sasvim, ideje su mu bile Evropske, ali praksa plemenska. Tada niije išlo drukčije.

Jedan drugi Crnogorac, Blažo Jovanović, Titov komunista, pola vijeka kasnije, došao je u Kotor sa pištoljem za pojasom da „objasni“ šta će biti sa Bokom. Ideje boljševičke, a praksa partizanska.

Ipak, ovaj „ugovoreni brak“ sa ovoliko dugo „nevjenčanim“ stažom, izgleda na prvi pogled kao i svaki drugi „brak“: funkcionalan je u mjeri u kojoj se u njega uloži. Ali, pošteno gledajući, ulog u tu zajednicu mora i brda, u ovom slučaju, Crnogoraca i Bokelja, bio je više nego neravnopravan.

Naime Crna Gora je na Berlinskom kongresu dobila nezavisnost 1878. godine, kao kneževina, sa izlazom na more preko Ulcinja i Bara i kao takva kasnije ušla 1918. u kraljevinu SHS i Kraljevinu Jugoslaviju. A, Boka Kotorska je 1918. godine samostalno ušla u tu novu zajednicu i našla se sa svojom lokalnom administracijom u Zetskoj banovini tog kraljevstva. Na kraju Drugog svjetskog rata, iznuđenom partijskom odlukom u jednom danu „odlučeno je“ da se nova socijalistička republika zove Crna Gora i Boka, ali je ubrzo, od toga imena ostalo samo „Crna Gora“. Ta „promjena“, desila se tokom 1957. godine, ali ne u jednom danu niti nekim posebnim dekretom.

Ipak, niko ne može da ospori da je jugoslovenska država učinila i Crnu Goru i Boku Kotorsku, u jednom važnom periodu ekonomskog i društvenog razvoja, prosperitetnom. Crna Gora je tada izašla iz jednog zaostalog društva u nešto potpuno novo. Promjene su bile revolucionarne, za one prilike i ono vrijeme. Ali, Boka je i tada bila svoja, mada bez statusa koji je imala u vjekovima svoje najveće pomorske slave.

A, Crna Gora ni u toj velikoj, južnoslovenskoj zajednici, nije „poznavala“ Boku Kotorsku, niti njene mogućnosti. Ali, kad ih je „prepoznala“ sa lukrativnim motivima, nudeći je samo za određen krug „dobitnika tranzicije“, nakon jugoslovenskog eksperimenta i ulaska u samostalnost, bilo je kasno da se zaustave mutne vode takozvanog liberalnog kapitalizma.

Boka je doslovno pala u ruke investicione anarhije, a „čuvarima“ Crne Gore nije palo na pamet da njene vrijednosti sačuvaju od devastacije. Naprotiv, mnogi od njih su se sladostrasno uključili u zavođenje kolonijalnih pravila igre. Toliko, da u nekim dijelovima, ovaj zaliv više ne liči na sebe. I pored toga što su se fino „namjestili“, njeni novi stanovnici, vlasnici „svega i svačega“, i dalje nemaju predstavu gdje žive ni koliko su privilegovani zbog toga.

Zbog svih onih u Crnoj Gori kojima su Boka i grad Kotor „Terra incognita“, a, prije svega, zbog onih akademskih invalida koji su propustili nešto u obrazovanju i kojima treba pomoć međunarodnih institucija da saznaju nešto o veličanstvenoj prošlosti ovog zaliva, treba dati vremena i prilike da to urade. Pod uslovom „da više ništa ne diraju“. Dok ne savladaju gradivo.

Kako izgleda ta ignorancija Boke, a prije svega Kotora kao grada, od strane današnjih, prolaznih crnogorskih vladara?

Ovaj „ogledni“ slučaj počeo je 5. januara 2021. godine, kad je lokalna samouprava Kotora predala tadašnjem crnogorskom premijeru „zvaničnu inicijativu“ da ova opština dobije status grada. Ko ne vjeruje, neka provjeri: „službena“ Crna Gora priznaje samo dva grada: Podgoricu i Cetinje. Sve ostalo su opštine.

Zdrav razum odmah bi uočio neospornu činjenicu: Kotor je već hiljadu godina grad, i to mediteranski, evropski i svjetski, na jadranskoj obali, sa ogromnim istorijskim naslijeđem i sjajnom pomorskom, trgovačkom i kulturnom tradicijom, kao i drugi gradovi i naselja u zalivu Boke, stečenom i znatno prije nego se ime Crne Gore uopšte i pomenulo prvi put.

Kotor, kao grad i utvrđenje rimske provincije Dalmacije, postoji od 168. godine prije nove ere, a u narednih hiljadu godina bio je i više od grada: jedna od najvažnijih jadranskih luka i pomorsko-trgovački centar ove mediteranske regije. Vrlo je moguće da sve ove činjenice crnogorskim vladarima smetaju ustvari. Jer, ko i šta može biti iznad njihovih poimanja moći. Koja je to istorija, koja ne počinje od njih?

Ipak, nakon pune dvije godine ćutanja na onu „inicijativu“ iz 2021. godine, uslijedio je i drugi pokušaj kotorske lokalne samouprave (17. novembra 2023) „da pribavi“ ovom prastarom antičkom polisu status koji je oduvijek imao.

Tom prilikom je, za mladog crnogorskog „prezidenta“ priređena svečanost u Pomorskom muzeju u Kotoru („u prisustvu predstavnika političkog, javnog, društvenog i kulturnog života“), gdje mu je predata pomenuta „incijativa“ da se Kotoru vrati ono što mu je hiljadu godina pripadalo: status grada.

Jer, kako je to sročio neki birokratski „veleum“, tu „baštinu i vrijednost za Crnu Goru, prepoznao je UNESCO, više puta“!! A, da je UNESCO nije „prepoznao“, možda niko u Crnoj Gori za nju ne bi ni znao!? To tako treba razumjeti. I to ozbiljno.

Onaj bivši premijer Crne Gore, našao se prilično zbunjen tog 5. januara 2021. godine, kad su ga doveli na isto mjesto, u Pomorski muzej u Kotoru, da se upozna sa prebogatom istorijom grada starog duže od hiljadu godina, a čiji prvi pisani spomen datira iz drugog vijeka prije nove ere. Gledao je ovaj visokoobrazovani uglednik iz plemena Cuca, gledao dugo, sa zanimanjem, sve te portrete slavnih bokeških pomoraca, admirala, komandijera, diplomata i trgovaca iz prohujalih vijekova. I ko zna šta je sve pomislio, teško je „dobaciti“ dotle, ali svakako nije ostao ravnodušan. Još da je nekim slučajem krenuo redom, od većeg dijela kotorskog arhiva koji se čuva u Zadru, pa onda do Venecije i njenih arhiva, do Trsta, Beča i nazad do Rima…Ko zna šta bi sve našao o slavnom grčko-rimsko-venecijanskom gradu Kotoru, koji je danas doživio da njegova lokalna samouprava (njeni predstavnici) moli arogantne vlasti „sa vrha“, da priznaju ono što postoji već hiljadu godina!

A, eto, ponosni Kotor, koji već godinama dostojanstveno trpi podmuklo „dozidavanje“ i „čekićanje“ po starom gradu, pa još i maligno širenje orijentalnih bazara, tamo gdje ih nikad „od postanja“ nije bilo, sad mora i da ljubazno „moli gornji naslov“, da mu vrati status grada. I to koga! Od birokratije koja ne zna ni u udžbenicima za osnovne i srednje škole u Crnoj Gori da objasni novim generacijama čitave dijelove sopstvene istorije, ali uprkos ovakvim „rupama u pamćenju“ daje sebi u nadležnost da „ovjeri“ ono što je u dokumentima proteklih vijekova odavno „ovjereno“, pa čak i u konfliktnoj današnjici međunarodno priznato: da je Kotor grad nad gradovima, grad-spomenik i da je još uvijek nekim čudom, „živ“, primorski, lučki grad, od koga svaka vlast ovdašnja solidno prihoduje.

Crnoj Gori, službenoj i neslužbenoj, svakako slijedi jedna katarza, pročišćenje od zabluda, pogrešnih interpretacija sopstvene prošlosti. Tek tako „pročišćena“, u idealnoj poziciji na kojoj se nalazi, sa građanskim društvom koje zvanično zagovara, može da na pravi način „valorizuje“ ono što je moguće ili ono što je potrebno. Ali, ne i ono što je „valorizovano“ prije hiljadu godina i kasnije, kroz čitav srednji vijek i do odlaska velikih imperija sa ovog dijela Balkana. To mora da čuva, da uloži svo znanje i sva sredstva, kako ova generacija ne bi bila zapamćena kao vandalska, rušilačka, nesvjesna šta joj je palo u ruke, sticajem istorijske ironije, malo kroz loše „regule“ a, češće neregularno.

Istina je i ovo: „susreti“ Crne Gore i Boke, dešavali su se često u poluhisteričnoj atmosferi, u raznim istorijskim „vakumima“ i „interegnumima“, u međuprostoru dok su moćne imperije bile zabavljene podjelom većih komada svijeta.

Zato se sa pravom može reći da bokokotorska regija i ondašnja mala kneževina Crna Gora, od odlaska Republike Venecije a kasnije nestankom Habsburške monarhije, pa sve do kraja Drugog svjetskog rata, nikada nisu uspjele da se ujedine.

Mada je to etnološkom logikom, geografijom i nizom drugih faktora bilo prirodno, onaj ključni, kulturološki jaz, klanac, čitava provalija koja stoji između dva mentaliteta, doveo je do dubokih nerazumijevanja. Bolje su se Bokelji sporazumijevali u novijoj prošlosti sa predstavnicima svjetskih institucija za zaštitu kulturnih dobara, nego sa svojim „nadleštvima“ u Crnoj Gori.

Od prvog ozbiljnijeg pokušaja „upoznavanja“ pa i ujedinjenja Bokelja i Crnogoraca prošlo je više od dva vijeka. Tada je u Dobroti održana Skupština Bokelja i Crnogoraca sa idejom ujedinjenja, pod predsjedavanjem tadašnjeg crnogorskog mitropolita Petra Prvog Petrovića (29. oktobra 1813. godine). Dobrota je izabrana i za privremeno sjedište vlade te na brzinu planirane zajednice (ubrzo žestoko osporene od strane svih tadašnjih „velikih sila“, prije svega carske Rusije koja je zaprijetila crnogorskom dvoru da „ne dira Boku“). U januaru 1814. godine, grad Kotor postaje sjedište te nepriznate zajednice Crne Gore i Boke jer Crna Gora tada nije ni imala nikakve urbane sredine, a sva njena „administracija“ vođena je u cetinjskom manastiru. Da je tada i zaista došlo do ujedinjenja pod međunarodnim patronatom, odobrenog od „velikih sila“, nema nikakve dileme da bi glavni grad Crne Gore i Boke bio Kotor, a u njemu i sva državna administracija.

Moguća čuda, često podstaknuta vladarskom egomanijom i pomodarstvom, a u slučaju Crne Gore, uglavnom zbog obaveze da se udovolji „stranim posmatračima“ i slično, dovela su do toga da se i na potonjoj „svečanosti“ u Pomorskom muzeju u Kotoru, a povodom dolaska najviših državnih glavara, moglo čuti i ovo: šesnaest vjekova Kotor ima neprekidan kontinuitet Grada i tokom tog perioda predstavljao je vrstu političkog, vjerskog, ekonomskog, trgovačkog, prosvjetnog, zdravstvenog i pomorskog centra bez obzira na njegov status u okviru država koje su vladale ovim područjem ili na periode njegove autonomnosti.

Je li to dovoljno da Crna Gora i Boka pokušaju ponovo da se upoznaju, ovaj put, „malo ravnopravnije“?

Konačno, treba se pitati, je li Boka ikada upoznala Crnu Goru?

Jeste, upoznala je. Boka bolje zna svoju braću po brdima nego oni nju. I to treba da se „izbalansira“.

Prvi korak je napravljen. Kotor će, kažu sa vrha, biti kulturna prijestonica, a možda i Boka bude „kulturni entitet“, to se nadaju Bokelji, ovi „odozdo“, koje niko ništa i ne pita. I ako to tako stvarno i bude, biće prije svega jer je Evropa zainteresovana za područje Boke koje je značajan dio evropske civilizacije i zato što Crna Gora nema alternative osim Evropske unije (koliko god je kritički posmatrali).

Crnoj Gori, kao državi, „projekat Boka“, bez rušenja, zidanja, oranja brda i drugih vandalskih „operacija“, može da donese samo dobitak.

Boka bi trebala da bude moćna argumentacija, „najjača karta“, kojom Crna Gora može da otvori mnoga evropska vrata. Ali, ukoliko to „odgovorni“ ne shvate, vrata kao i svaka druga, mogu biti i zatvorena a ključ bačen u more. To, vjerovatno, velika većina ne želi, uprkos glasnoj i destruktivnoj manjini. Jer, nije zdravo stajati u mjestu, biti toliko blizu a toliko daleko od velikog cilja.

Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info