Izvor fotografije: Shutterstock.com
Decembra 2018. godine, Odlukom Uprave za zaštitu kulturnih dobara, izrada drvene barke proglašena je nematerijalnim kulturnim dobrom Crne Gore. U obrazloženju je pisalo: „Izrada drvene barke posjeduje tradicionalne i kulturno istorijske vrijednosti. Riječ je o drevnom znanju i umijeću izrade, popravke i održavanja tradicionalne drvene barke. To znanje i umijeće baštini neveliki broj pojedinaca u Baru, Kotoru, Tivtu i Herceg Novom, a naslonjeno je na stara znanja starih zanatlija kalafata, barkariola, maranguna i čamčara. Izrada drvene barke je tradicionalno znanje i umijeće karakteristično za crnogorsko primorje, kao i tradicionalno i savremeno ribarenje, rekreaciju i prevoz ljudi i dobara na moru i drugim vodama Crne Gore“.
Izrada drvenih barki na ovom dijelu Mediterana ima dugu tradiciju, pa i danas, kada pomorski svijet uvodi autonomna plovila i satelitsku navigaciju, predstavlja najdublju vezu sa arhetipskim načinom života pored mora i na moru.
Na crnogorskom dijelu Jadrana, u Baru, poznate su drvene barke ali i jedrilice „Arsenalke“ i „Korčulanke“, koje pravi „kalafatska“ porodica Bokovac.
U Boki Kotorskoj, tu tradiciju u ovim vremenima savremenih tehnologija, obnavlja Vito Vujović, inženjer brodogradnje. Svakako, i drugi majstori od Herceg Novoga do Tivta, Kotora i Bara, imaju svoje radionice i svoje drvene „unikatne“ barke, i svako od njih ima svoj način izrade. Ali, u jednom se svi slažu: postoje lični, „umjetnički“ principi, ali, postoje i univerzalna pravila koja važe za svakoga ko krene u avanturu izrade drvene barke.
Barkariol, majstor za izradu barki, to je ličnost sa posebnim znanjima. Jer barkariol može da napravi vrata i prozor, ali stolar drvenu barku teško.
Sve počinje nabavkom dobrog nacrta modela, pa taj nacrt pravilno treba pročitati i razumjeti, očitati ili „skalirati“, prenijeti to na šablone ili drvo direktno, skrojiti rebra, pa ih postaviti na „kolumbu“ i fiksirati, izmjeriti viskom…
Ali, pravi majstor-barkariol, poznaje se po „oblačenju“ drvene barke madijerima. Tu se pravi „meštri“ poznaju, ako se to uradi kako treba a da se barka ne iskrivi.
Ovaj stari zanat takođe kaže, da svako rebro (osnova poprečne čvrstine broda), treba napraviti od murovine i to iz dva dijela – takozvanih capula i pjane koji se međusobno sastave i povežu rebatinima, bakrenim brokvama (ekserima) sa šajbom. Zatim se madijeri odnosno oplata, na rebra spajaju pocinkovanim brokvama, a u uski žlijeb između madijera dlijetom se nabijaju pamučni konop i stupa kako bi barka bila vodootporna.
Vreli madijer se direktno iz vode u kojoj se kuvao, stavlja na rebra. Kada se ohladi, trajno zadržava zadatu krivinu i novu formu.
Ovaj „umjetnički“ i zanatski dio posla, ima i svoju ezoterijsku pa i skoro obrednu stranu. Duh pravog barkariola, majstora za pravljenje drvenih barki, vidi se baš tu. Bez takvih specifičnih znanja, nemoguće je izvesti veze krmene i pramčane aste i takozvane kontra aste sa kolumbom, a bez dobrog plana teško će iko „ispeglati“ vodene linije da iz toga dobije sve konuse i inklinacije rebara…
Uzalud sve knjige, razni Youtube tutorijali, uzalud dobri on-line kursevi! Zanat se „krade“ pažljivim posmatranjem pravih majstora, u njihovim radionicama. Mir i staloženost sa kojim se izrađuje barka, ima veze sa jednom starom izrekom: „Dokle god bude drveta u šumi, biće i drvene barke“. Tu činjenicu zna svaki graditelj ovog vječnog, neprolaznog plovila.
Stari majstori čije naslijeđe danas čuvaju još samo rijetki nastavljači toga zanata, nisu imali formalno obrazovanje, ali su bili doktori za barke. Način na koji su oni nekada crtali šablone, vodene linije, „uzdužnjake“ i rebra, danas se na isti način crtaju samo kompjuterskim programima. Pojedine bokeške porodice i danas čuvaju neke dragocjene crteže šablona, kao tajnu brušenja dijamanata, i prenose se na nove generacije kao „sveti Gral“.
Radionica Vitomira Vujovića iz Prčnja (inače, profesora Srednje pomorske škole u Kotoru) u kojoj pravi drvene barke, zapravo je najbolja varijanta savremenih tehnologija i starog zanata, gdje koristi svoje znanje, struku i iskustva starih bokeških meštara, koji su barke gradili „iz glave“. Upravo zato često ponavlja da „kompjuter ne radi ništa sam. Nije kompjuter nacrtao ništa, već čovjek“.
Vujović u svojoj radionici izrađuje drvene barke, koje su i zvanično proglašene dijelom nematerijalne kulturne baštine Crne Gore. Njegov projekat drvene barke, na poziv iz Slovenije, izložen je na specijalizovanom sajmu i nagrađen sa BigSEE Award.
Drugom polovinom XX vijeka, tačnije, 1969/1970, u vojnom zavodu „Arsenal“ u Tivtu, počela je izgradnja malih čamaca, pasara i barki tzv. „univerzalki“ do četiri metra dužine.
Bilo je to na incijativu ondašnjih velemajstora toga zanata Đanka Matkovića i Anta Tripovića. Za izradu jedne drvene barke, trebalo je, prema svim tadašnjim procjenama, oko 250 radnih sati.
Drvena barka, bila je i ostaće „so soli“ brodogradnje uopšte. Slovo „A“ u izradi svakog plovila. I njen život se nastavlja, na radost svih kojima je kontakt sa morem važniji od monstruoznih brzina i konjskih snaga, uz dužno poštovanje prema ultramodernom i „autonomnom“. Jer šta je ribar bez barke i barka bez ribara?
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
