Izvor fotografije: TMP – An Instant of Time / Shutterstock.com
“…Putovanja su smrtonosna za predrasude, netrpeljivost i uskogrudost”, govorio je veliki američki pisac i satiričar Samuel Langhorne Clemens, mnogo poznatiji po pseudonimu Mark Twain. Još na početku XX vijeka (1900), pozvao je svoje sunarodnike da upoznaju i druge dijelove svijeta, da vide i druge kontinente i upoznaju druge kulture, pa je kazao: “…Putovanje je hrabrost da se napusti rutina i rizikuje novo iskustvo. Za dvadeset godina više ćete žaliti za stvarima koje niste učinili nego za onima koje jeste. Bacite sidra, isplovite!”
Bila je to vjerovatno najbolja definicija svrhe turizma, u doba kad se ova “vesela industrija” tek rađala, prije svega kao ideja kolektivne katarze i prirodne potrebe ljudskog bića za otkrivanjem još neotkrivenog pod nebeskim svodom.
Jedan drugi američki pisac, nobelovac, John Steinbeck, govorio je o plovidbi morima i okeanima kao avanturi koja mijenja karakter i pogled na život: “…Ljudi samo organizuju putovanja, ali putovanja stvaraju ljude.”
Savremena crnogorska birokratija, koja hronično pati od “Disocijativnog poremećaja identiteta” (Dissociative Identity Disorder) posmatra turizam, pomorstvo, kruzing i jahting industriju kao kratkoročnu sezonsku stihiju koja donosi novac (uglavnom, na području jadranske obale).
Sezone počinju apstraktnim predstavama o realnom stanju stvari, a završavaju indiskretnim sabiranjem “noćenja”.
Takva strategija ide do novih otkrića u Teoriji haosa (Chaos Theory), matematičko‑fizičke koncepcije proučavanja sistema koji su nepredvidivi i dovode do ogromnih razlika u ishodu.
Evo primjera: u prošloj 2025. godini (3. juna), jedna formalno nadležna persona otvorila ljetnu turističku sezonu u Crnoj Gori, sa neočekivanog mjesta: skijališta u Kolašinu!
Ne bilo kako, nego ritualno, sa kapricioznom parolom: “Crna Gora - cjelogodišnja destinacija“. Snijega nije bilo, mada je nekad i u junu znao da iznenadi.
Deset mjeseci kasnije, 31. marta 2026. godine, čitava rabota dobija novu formu: turistička sezona je “otvorena” dokumentom sa najvišeg mjesta, koji se zove “Akcioni plan za pripremu i praćenje sezone”.
U njemu se ističu sljedeći termini: inspekcija, digitalizacija, manifestacija, dotacija (630.000 eura za razvoj takozvanog ruralnog i kamping turizma).
More i priobalje niko pomenuo nije. Tu se uzimanje podrazumijeva, ali, davanje nikako.
Došlo se i do glavnog pitanja: ako više nema trgovačke mornarice, jer je brutalno uništena, zašto Crna Gora u bilo kojoj varijanti nema “cjelogodišnji” lokalni međugradski saobraćaj morem, na radost “cjelogodišnjih” turista i lokalnog stanovništva koje trpi višegodišnje i višedecenijsko iživljavanje monopola drumskih razbojnika koji imaju trajni “permesso” za prevoz putnika?
Jadransku obalu i more koje joj pripada, današnja “službena” Crna Gora vidi kao tuđu imovinu, a sebe kao srećnog dobitnika koga je zapalo da tu imovinu rasporoda ili, ako ne može drukčije, da je upropasti, učini jadnijom od onog dijela mediteranske obale Gaze u Palestini.
Život lokalnog stanovništva na crnogorskoj obali dobio bi novu energiju kad bi bilo dobro ciljanih investicija u nautički turizam (nove marine sa modernom logistikom na kopnu, servisne baze za remont i održavanje manjih plovila poput jahti, jedrilica, ribarskih brodova, turističkih barki i patrolnih čamaca…).
Istorijski gledano, nije davno bilo kad su austrijski admirali Tegetthoff i Sterneck Bokokotorskom zalivu postavili temelje moderne pomorske infrastrukture i kad je nekoliko godina kasnije grupa akcionara iz Kamenara između 1908. i 1912. godine, planirala da osim “Catare” uvedu i “Vodeni omnibus” sa redovnom linijom za mještane i turiste.
Možda to ne zanima umišljeni orkestar savremenih vladara, zauzetih “neodložnim državnim poslovima”, ali, u arhivu Pomorskog muzeja u Kotoru postoji zapis o „Pomorskom društvu Kamenari“ koje je još 1911. godine tražilo „Permis“ (dozvolu) od kotorske kapetanije za tu vrstu prevoza morem.
Dakle, ideja nije “od juče”.
Umjesto toga, u XXI vijeku, zaliv Boke Kotorske i čitava crnogorska obala, žrtve su destruktivnih ideja, koje nikakvog dodira nemaju ni sa turizmom ni sa onom prvobitnom utopijom o “rekreativnoj plovidbi”.
Sumanuta trka za novcem i velike kubikaže navodno-turističkih glisera, ne daju nadu u prirodan tok stvari.
Taj veliki zalogaj koji neko hoće da sažvaće u manje od 90 dana godišnje, udavio je i sezonski saobraćaj na moru i sezonski turizam.
Onaj ko je pomislio da će što više svojih ambicija strpati u što manji prostor (i vrijeme), ne zna za osnovne prirodne zakone.
Prošlost, ona dalja, govori o sasvim drugim, plemenitim idejama. Plovidba je još prije tri vijeka bila viđena kao društvena, duhovna, naučna, pa konačno i rekreativna potreba.
U doba između XVII i XVIII vijeka, to više nije bila puka egzistencijalna (ekonomska) niti vojna akcija. Kad su počele ekspedicije Jamesa Cooka (1779) i velika naučna putovanja, more i okeani postaju prostor istraživanja i uživanja…
Dalje, tokom XIX vijeka traju prva prekookeanska krstarenja, pa dvojica britanskih kapetana Hudson i Fitchem, prvi organizuju rekreativno transatlantsko putovanje iz Engleske u Ameriku, što se i zvanično smatra početkom koncepta turističkog krstarenja.
Njihov prelazak Atlantika za 38 dana malim jedrenjakom, “radi doživljaja mora”, otvorio je epohu putovanje “radi uživanja, ne radi posla“ što je u to doba bila jeretička, ali i revolucionarna misao.
Ta avantura inspirisala je kasnije britanske i američke klubove da organizuju slična putovanja, čime je rođena ideja turizma na moru.
Nije dugo vremena prošlo od tada, kad je kapetan Niko Primorac iz Dubrovnika (1870) postao prvi Evropljanin koji je jedrilicom prešao Atlantik radi sportskog izazova.
Već 1895-1898, Joshua Slocum, kanadsko‑američki istraživač, sam je oplovio svijet na svojoj jedrilici Spray. Putovanje je završio nakon nevjerovatnih 46. 000 nautičkih milja koje je prešao, i to se smatra početkom modernog jedriličarskog sporta i takozvane solo‑plovidbe.
Objavio je i knjigu pod naslovom Sailing Alone Around the World (1900. godine) i nalazi se u kategoriji klasičnog djela nautičke književnosti koje je inspirisalo generacije jedriličara.
Njegov podvig otvorio je put kasnijim pionirima poput Francisa Chichestera (1966) koji je sam plovio oko svijeta sa jednim zaustavljanjem, i Robina Knox‑Johnstona (1968–69) koji je prvi bez zaustavljanja oplovio svijet.
Ali, kako se polako širila klasa bogatih i zadovoljnih, porinut je u more i prvi pravi kruzer na svijetu 1900. godine u Njemačkoj. Izgradila ga je kompanija Hamburg‑Amerika Line (HAPAG), i smatra se prvim brodom namijenjenim isključivo turističkim krstarenjima, a ne prevozu putnika ili robe.
Ovaj brod (dužine 123 metra) dizajniran isključivo za turizam, sa kabinama za oko 200 putnika, restoranima i plesnim salonom, dobio je ime Princesa Victoria Luise, po imenu njemačke princeze, kćeri cara Wilhelma II i carice Auguste Victorie.
Prema tada postavljenim standardima, grade se i danas najmoderniji kruzeri poput Queen Mary 2 i Viking Libra.
Polovinom XX vijeka došlo je na red i osnivanje prvih marina i charter kompanija (1950 i dalje). Nautički turizam postaje organizovana industrija.
Stiglo se do digitalnih charter sistema, ekoloških brodova, kruzera na LNG i vodonik. Traje globalni rast i prelazak ka održivom „zelenom“ nautičkom turizmu…
Ovaj kratki croquis razvoja “rekreativne plovidbe” u prošlosti, vodi prema široj slici današnje forme i suštine turizma i idiokratskog termina “Plava ekonomija” na obalama Jadrana u Crnoj Gori.
Brojke govore bolje od riječi: naime, što se kruzera tiče, za 2026. godinu ugovoreno je oko 560 dolazaka u Boku Kotorsku (2025. ih je bilo oko 520).
Prema podacima najpouzdanijih CruiseMapper i CruiseDig, do kraja kruzing-sezone očekuje se dolazak više od 750.000 putnika, čime Kotor ostaje najprometnija luka kruzera na istočnoj obali Jadrana.
Uprkos predrasudama neupućenih, savremeni kruzeri su i tehnološki i ekološki na najvišem nivou: oko 90 % novih brodova koristi LNG, električne priključke u lukama i napredne sisteme za tretman otpadnih voda, dok se prvi brodovi na vodonik očekuju krajem ove 2026. godine (Viking Libra je revolucionarni kruzer kompanije Viking Cruises, koji će biti prvi brod na svijetu sa nultom emisijom CO₂, zahvaljujući pogonu na vodonik i naprednim gorivnim ćelijama…)
Crna Gora godišnje inkasira između 4 i 6 miliona eura od dolazaka kruzera, ali, njen glavni dobitak nije u toj “mizernoj” cifri koju obrću i lokalni tajkuni.
Zapravo, kruzeri koji posjećuju Crnu Goru (grad Kotor i Boku Kotorsku), najbolji su besplatni marketing koji Crna Gora danas ima na globalnom turističkom tržištu…
Sve drugo što se zove nautičkom ponudom i nautičkom sezonom u Crnoj Gori, daleko je ispod nivoa kakav bi trebao da ime perspektivni raj na Mediteranu.
Konačno, trebalo bi podsjetiti na jedan zapis iz 415. godine Nove ere (autora Sv. Augustina, zatečenog u gradu Hiponu pod opsadom Vandala):
„…Svijet je knjiga, a oni koji ne putuju čitaju samo jednu stranicu.“
Ako je tako, i ako je očigledno da se biblijske migracije sezonskih putnika-turista tiču i tradicionalno “opuštene” Crne Gore, onda bi trebalo da taj posao ubuduće pogleda neko sa mora. Neko ozbiljan i stručan. Neko ko je slušao more i ono njega.
Jer, na kopnu je već sve viđeno. Od kamiona, šlepera, mješalica betona, sve do kilometarskih kolona i scena Armagedona.
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
