Predrag Vukčević je pola vijeka u jedriličarskom sportu. Davne 1970. godine počeo je da jedri u klasi “Optimist”. Kao ličnost koja je dugo godina bila posvećena jedriličarstvu, tokom poslednjih dvije decenije bio je selektor jedriličarske reprezentacije Crne Gore (2007-2018), a nakon tog iskustva dolazi na mjesto predsjednika Crnogorskog jedriličarskog saveza, gdje i danas svu svoju energiju posvećuje ovom sportu. Još ranije, od 2000 godine, bio je predsjednik Jedriličarskog kluba „Jugole Grakalić“ iz Herceg-Novog, a u tom periodu su takmičari iz ovog kluba ostvarili četiri olimpijske norme. Ovom prilikom, specijalno za pomorstvo.info govori o jedriličarskom sportu i brojnim drugim temama vezanim za jedrenje i promociju Crne Gore preko tog sporta.
………
Crnogorski jedriličarski savez pod tim imenom postoji od 21. februara 1996. godine. Kako je nastala ideja o osnivanju ovog saveza i kako je jedna do tada bogata jedriličarska prošlost na ovom dijelu Jadrana, dobila svoju zajednicu okupljanjem klubova poput „Lahora“ iz Kotora, „Delfina“ iz Tivta, „Jugole Grakalića“ iz Herceg Novog“, „Jovo Dabović 1947“ iz Baošića i mnogih drugih?
Za početak organizovanog jedrenja može se smatrati 1922. godine i period nakon toga u kome je uprkos raznim izazovima više od 100 godina kroz naš sport čuvana tradicija pomorstva, vještine jedrenja i njegovog značaja za Boku Kotorsku.
Naime tada je formiran veslačko jedriličarski klub “Jadran” u Herceg Novom na Toploj gdje je bilo glavno sastajalište Novljana. Tu se nalazio hangar sa bifeom, tenisko igralište i strelište za glinene golubove a organizovane su i regate na čamcima sa ugrađenim jedrom i veslačke trke. Nakon II Svjetskog rata 1947.g. na predlog sportskog brodarstva Jugoslavije iz Beograda pokrenuta je inicijativa koja je rezultirala osnivanjem sportskog brodarstva u Herceg Novom, Tivtu i Kotoru.
Shodno tome 1948. godinu opravdano smatramo godinom osnivanja našeg jedriličarskog Saveza koji se po tadašnjim propisima i zakonima morao zvati Sportsko Brodarsko društvo.
U periodu nakon toga pa do današnjih dana mijenjale su se društveno političke okolnosti i zakoni o sportu pa je shodno tome dolazilo i do promjena naziva, kako klubova tako i jedriličarskog saveza. Za godinu osnivanja organizovanog sportskog jedrenja i CJS-a smatramo 1948. godine, kada su se brodarska društva u Boki Kotorskoj udružila i počela da organizuju i učestvuju na takmičenjima.
U ime Crnogorskog jedriličarskog saveza potpisali ste početkom 2023. godine Protokol o saradnji na unapređenju jedrenja kao strateškog sporta u Boki Kotorskoj. Šta je taj Protokol značio tada i šta je do danas dao u razvoju jedriličarskog sporta u bokokotorskom zalivu, kao matičnom području djelovanja najuspješnijih klubova i jedrililara u Crnoj Gori?
Tačno je. U ime CJS-a sam 2023. godine u cilju dobijanja institucionalne podrške za stvaranje uslova za unapređenje strateške pozicije jedrenja u primorskim opštinama potpisao Protokole o saradnji i razumjevanju, međusobnim namjerama i obavezama sa Ministarstvom sporta i mladih Crne Gore i sa lokalnim samoupravama Herceg Novi, Tivat i Kotor.
Potpisivanjem Protokola međusobno smo se obavezali da ćemo kroz saradnju promovisati i realizovati aktivnosti kojima je cilj definisanje jedrenja kao strateškog sporta Boke Kotorske i ostalih primorskih opština koje to žele i koje ima širi značaj za razvoj i promociju lokalne sredine radi obezbjeđivanja svih potrebnih uslova za to. Potpisivanjem Protokola lokalne samuprave Herceg Novi, Tivat i Kotor posebno su istaknule njihovu saglasnost da se jedrenje uvrsti u lokalna sportska , turistička i infrastrukturna strateška dokumenta, a ono što nas posebno raduje postoji saglasnost da se ovaj tradicionalni sport u Boki Kotorskoj uključi u škole.
Shodno obavezama iz Protokola a i načinu rada CJS je izradio Strategiju razvoja jedrenja Crne Gore za period 2024-2028, kojom je definisana dinamika i komunikacija za realizaciju planova. Do sada, što se tiče Ministarstva sporta i mladih, COK-a i lokalne samouprave Tivat po pitanju finansijske ali i druge podrške, dosta se napredovalo. Očekujemo da će to uskoro biti i sa lokalnim samoupravama Herceg Novi i Kotor.
Ono što je od najvećeg značaja je da smo potpisivanjem Protokola dobili formalnu administrativnu saglasnost za realizaciju naših planova, a u narednom periodu ćemo se zajednički truditi da to sprovedemo suštinski i djelom.
Izjavili ste u jednoj prilici da su jedriličari (i sportisti uopšte), najbolji ambasadori Crne Gore. Kako na tu neospornu činjenicu reaguju nadležne institucije? Verbalnom podrškom, logikom trenutnih interesa ili iskrenim nastojanjem da se zastava ove države vijori visoko na takmičenjima širom svijeta?
To je dobro pitanje. Naši jedriličari su u protekla četiri oplimpijska ciklusa tj. proteklih 16 godina učestovali na preko 400 regata – takičenja u inostranstvu, na svim kontinentima u preko 30 država i preko 80 gradova. Smatram da ovaj podatak dovolljno govori o promociji Crne Gore u svijetu. Međutim sam taj podatak je mnogo značajniji kada se zna da su naši jedriličari i treneri na svim tim takmičenjima predstavljali Crnu Goru i tradiciju pomorstva Boke Kotorske na najbolji mogući način, svojim druženjem i sportskim ponašanjem.
Znamo kakva je privredna situacija u Crnoj Gori, ali ipak čudi podatak da institucije i privredni subjekti koji su vezani za pomorstvo i turizam u Crnoj Gori to nisu mogli da prepoznaju na pravi način. Imali smo brojne sastanke i razgovore sa mnogima od njih gdje smo im to pokušavali predstaviti, ali smo dobijali skromne povratne informacije.
Najviše me uvijek čudila letargija prema nama od nacionalne turističke organizacije, ali isto tako i od lokalnih turističkih organizacija. Jedrenje je izuzetno značajno za turizam koje predstavlja stratešku privrednu granu ekonomije Crne Gore i primorskih lokalnih samouprava. Ne samo kao dio sportskog turizma već i sportske ponude i promocije Crne Gore na brojnim evropskim i svjetskim destinacijama.
Verbalne podrške ne nedostaje kao ni tapšanja po ramenu kada se napravi neki značajan sportski rezultat. Međutim, sam sportski rezultat nije najvažniji, jer se mogu desiti ili ne. Najvažnije je da imamo izgrađen institucionalni sistem u kome će biti prepoznato jedrenje i njegov značaj u širem kontekstu i da se shvati da svaki novac uložen ne samo u jedrenje, već u sport, vraća se višestruko. Sport ne smije doći u situaciju da prosi već da bude partner države sa ciljem da dobijemo zdravo razmišljajuću omladinu.
U okolnostima kad smo svjedoci velikih međunarodnih uspjeha naših jedriličara, Milivoja Dukića, Ilije Markovića, Nikole Golubovića, Pavla Musić, dakle, učesnika finalnih regata na svim velikim evropskim i svjetskim takmičenjima poslednjih godina, koliko se ulaže znanja i sredstava u dugoročno planiranje takvih i sličnih uspjeha?
Kroz istoriju CJS-a i klubova iz Boke Kotorske na desetine hiljada djece i omladine završilo je osnovnu obuku u jedrenju i pomorstvu i na hiljade ih je učestovalo u sistemu takmičenja – regata. Jedriličari koje ste nabrojali su nastavak u nizu vrhunskih jedriličara koje smo do sada imali, mislim na proteklih 20 godina, od kada smo krenuli i u olimpijske programe i vrhunski sport a čiji rezultati široj sportskoj i društvenoj javnosti u Crnoj Gori nažalost nisu bili prepoznati.
Ne usuđujem se da ih sve nabrojim jer ću sigurno nekoga zaboraviti ali moram izdvojiti one koji mi odmah padnu na pamet.
Pionir u našim olimpijskim snovima je bio Dejan Mršić koji je učestvovao na Svjetskom prvenstvu u Austaliji 2008.g. koje je bilo i kvalifikaciono za Olimpijske igre. Nije uspio ali smo imali priliku da se upoznamo sa stanjem u svjetskom vrhunskom sportu i šta je potrebno da radimo u budućnosti kao i Ilko Klakor koji je tada započeo trenersku karijeru. Igor Les koji je bio rangiran u top 50 na Svjetskoj rang listi u klasi Ilca 7 i plasirao se u medal race na Svjetskom kupu u Kini gdje je osvojio 9 mjesto, zatim tu smo imali braću Radonjić, Bogdanovića, Nikolića, Pušića, braću Mirković, Tušupa, Vukičevića, Krgovića, Todorovića, Ljubišića, brojne djevojčice i mnoge druge za koje sam siguran da smo imali podršku da nam klubovi budu infrastrukturno i finansijski snažni, bili bi konkurentni za olimpijsku normu.
Za sve to je ulagano mnogo znanja i iskustva, prijateljskih odnosa sa vrhunskim trenerima iz inostranstva, privatnicima i drugima potrebnim za obezbjeđivanje sredstava za realizaciju programa i naših planova a dobijanje što bolje podrške od skromnih mogućnosti nadležnih institucija je bilo mučenje.
Od kada sam aktivan u upravnim organima CJS-a, a to je od 2007.g., strateški smo planirali na periode od 4 godine, jer smo se vezivali za olimpijske cikluse. Ono što nas je u strateškom planiranju najviše ometalo je to što je u našoj državi sistemska i međuinstitucionalna saradnja bila na izuzetno niskom nivou a jedrenje što me je najviše čudilo nije bilo prepoznato kao značajno za primorsku državu. U poslednje vijeme sistemski pristup sportu napreduje tako da smatram da naš pristup unapređenju ne samo našeg sporta već sporta uopšte dobiće neku novu snagu.
Gdje se sve na domaćim, regionalnim i svjetskim takmičenjima crnogorski jedriličari pojavljuju u nastavku sportske sezone 2025. godine?
Nakon završenih olimpijskih igara 2024.g. mi smo odmah započeli pripreme za novi olimpijski ciklus. Nakon analiza i podrške koja nam je obećana, odlučili smo se da krenemo u novi olimpijski program L.A. 2028 kao najprepoznatljiviji u Crnoj Gori ali i u ostale programe za najmlađe.
U prvom kvartalu 2025.g. mi smo učestovali na više međunarodnih takmičenja i odradili planirane pripreme na lokacijama koje su bile kvalitetne.
Iz Olimpijskog programa za klasu Ilca 7 za 2025.g. učestvovali smo na dvije regate u Lanzarotu na Kanarima u Španiji, dvije regate u Palma de Mallorca od kojih je jedna bila iz kategorije Grand slema, a trenutno su naši takmičari iz olimpijskog programa na drugoj regati Grend slema u jedrenju u Hyeresu u Francuskoj. U klasi Ilca 6 učestvovali smo na regati Evropa kupa u Italiji i Evropskom prvenstvu u Vilamuri u Portugalu. Klasa Optimist tj. klasa za najmlađe učestvovala je na dvije velike regate u Hrvatskoj, u Trogiru na Kairos Kupu i u Puli na Kliba Kupu.
U predstojećem polugodišnjem planu očekuju nas tri izuzetno zahtjevna takmičenja; Svjetsko prvenstvo u Kini i Evropsko prvenstvo u Švedskoj za klasu Ilca 7 i Svjetsko prvenstvo u Sloveniji za klasu Optimist. Osim takmičenja u inostranstvu imamo i naša domaća koja se odvijaju u skladu sa planom i programom takmičenja u Crnoj Gori.
Shodno tome koja je infrastuktura potrebna za učešće na međunarodnim takmičenjima kao i finansije ovo su ogromni uspijesi našeg sporta, kako CJS-a tako i klubova.
Kakva je saradnja Crnogorskog jedriličarskog saveza sa Olimpijskim komitetom Crne Gore i kakvi su planovi saveza za Olimpijske igre 2028. godine u SAD (Los Angeles)?
Saradnja sa COK-om je došla na nivo punog međusobnog poštovanja i razumjevanja. Moram da napomenem da je postignuta kroz dug proces koji je započet još 2009.g. kada smo se odlučili da strateški pokušamo da krenemo u olimpijski program i napadnemo olimpijsku normu za London 2012.g.
Od tada do danas prošli smo svi zajedno velike izazove, tako da danas poslije 4 postignute olimpijske norme imamo 1 člana UO COK-a, naš istaknuti jedriličar i četvorostruki olimpijac je predsjednik Sportske komisije COK-a i imamo odličnu komunikaciju sa predsjednikom i Upravnim odborom COK-a.
Uz podršku COK-a kao i Ministarstva sporta i mladih napravili smo ozbiljan i zahtjevan plan za olimpijski ciklus do LA 2028.g. ali svi ti planovi su naslonjeni na potrebnu kvalitetnu podršku lokalnih samouprava svojim klubovima što je od egzistecionalnog značaja za održivost našeg sporta, rada i rezultata. Potrebno je shvatiti da svi subjekti moraju dati doprinos kako bi sistem radio i stvorili se uslovi za kvalitetan rad i održivost. Rezultati i medalje mogu doći ali ne moraju, ali ako se stvore dobri uslovi onda su mogući.
Na dan 15. maja 2025. biće tačno dvije godine od vašeg reizbora na funkciji predsjednika Crnogorskog jedriličarskog saveza. Do kraja drugog mandata biće skoro jedna decenija kako ste na čelu ovog saveza. U tom periodu, zapamćene su brojne nagrade naših jedriličara širom svijeta. Šta bi izdvojili kao najvažnije događaje koji su obilježili vaš dosadašnji rad?
Svoj rad u CJS-u sam započeo 2007.g. kada sam izabran za selektora i predsjednika Takmičarske komisije. 2009.g. za predsjednika CJS-a izabran je profesor dr Pero Vujović. Tada smo se zajedno sa trenerima, sportistima i klubovima potrudili i uložili veliki rad da naš Savez sistemski definišemo kroz pravilnike i kriterijume i da ga administrativno ojačamo. Smatram da smo u tome uspjeli i na to sam najviše ponosan.
Od kada sam izabran za predsjednika CJS-a trudim se da zajedno sa stručnim tijelima CJS-a unaprijedimo našu organizaciju u svim segmentima. Tim sa kojim radim je kao i ja svjestan da je to proces i da je za realizaciju naših planova potrebno puno vremena, strpljenja, rada i komunikacije.
Kao najvažnije događaje koji su obilježili moj rad teško mi se odlučiti.
Da li je to što sam učestvovao u sistemskom i administrativnom unapređenju našeg sporta, da li su to četiri olimpijske norme, da li su to Protokoli o saradnji potpisani sa lokalnim samoupravama Boke Kotorske i Ministarstva sporta, da li su to strategije koje smo radili, da li je to što je jedrenje kao sport visoko pozicioniran u porodici sportova Crne Gore, da li je to što je saradnja našeg sporta sa COK-om i Ministarstvom sporta na visokom nivou, da li je to što naši klubovi sarađuju i pomažu se a sa druge strane na takmičenjima se bore sportski za svoj klub, da li je to što imamo odličan upravljački tim, stručni tim i divne sportiste u svim kategorijama.
Ne znam koje bih od svih tih i mnogih drugih događaja izdvojio, ali je možda najvažniji događaj taj koji mi je spletom životnih okolnosti pružio mogućnost da pokušam da vratim našem sportu donekle što je on meni i brojnoj omladini pružio u djetinjstvu i životu.
Za jedrilicu klase Optimist se opravdano tvrdi da u njoj počinje osnovna pomorska škola, shodno tome da su jedriličarski klubovi prepoznati kao osnovne pomorske škole. Šta se o toj klasi više može reći?
Optimist je idealna jedrilica za školu jedrenja i obuku dječaka i djevojčica do 15 godina. Dizajn optimista i njegova oprema garantuju sigurnost. To je praktično nepotopiva jedrilica a pored toga uvijek su pod budnom pratnjom trenera. To je klasa jedrilice koja uspiješno jedri i u ekstremnim uslovima kada mnoge veće klase to ne mogu.
Jedrenje je kompleksan sport tako da je i obuka složena. Sastoji se od teoretskog i praktičnog djela. Kao prvo treba biti dobar plivač, iako je bilo primjera, mada rjetkih, da su i neplivači bili vrhunski jedriličari. Postoji više priča vezanih na tu temu a o njima ćemo drugom prilikom. Prilikom obuke treba se upoznati sa nizom mornarskih vještina, opremanjem jedrilice, vezivanjem čvorova, meteorologijom, fizikom, aerodinamikom, osnovim ponašanjem na moru, pravilima na moru i osnovnim regatnim pravilima.
Sticanje osjećaja odgovornosti i vještine koje djeca nauče prilikom obuke ostaju zauvijek. Osjećaj korištenja prirode i snage vjetra da bi se plovilo i kretalo je nešto što usađuje veliko poštovanje prema prirodi. Za klasu optimist se često kaže da je osnovna škola jedrenja u kojoj se formira sportski jedriličar i najvažnija je za obuku mladog čovjeka ukoliko se počne raditi pravilno od samog početka. Jedrenje se kao sport odvija u specifičnim uslovima na koje čovjek ne može uticati a to je priroda sa svojim silama, vjetrom, talasima i vodom. Malo je sportova koji se na ovaj način mogu igrati sa prirodom, da je poštuju i da uživaju u njoj, a među njima je sigurno jedrenje i jedriličari.
Cilj jedriličara nije da pokori prirodu sa velikim konjskim snagama već da sarađuje sa njom, sa vjetrom, sa morem, sa talasima, čime se na najbolji mogući način uživa u osjećaju da si dio prirode. Za jedrenje je potrebno uključiti sva čula i to više od bilo kog sporta jer se vjetar koji je pogonska snaga jedrilice ne može vidjeti. Treba naučiti, vidjeti i koristiti informacije koje se nalaze oko nas u prirodi i svaki dan se može naučiti nešto novo jer nijedan dan na moru nije isti.
U Herceg Novom je 1948. godine osnovano Brodarsko društvo “Jugole Grakalić” iz koga je krenuo uspon jedrenja u Herceg Novom koji traje i danas. U tim prvim posleratnim godinama, kako istorija kaže, klub je nabavio drveni brod – trabakulu, kojim je vadio pijesak i prodavao ga, kako bi zaradio samo za grube građevinske radove upravne zgrade kluba. Kakvi su današnji, savremeni entuzijasti, hrabri vizionari, spremni da daju sve od sebe za jedriličarstvo?
Na predlog sportskog brodarstva Jugoslavije iz Beograda pokrenuta je inicijativa koja je rezultirala Osnivačkom skupštinom sportskog brodarstva u Herceg Novom koja je održana 18.01.1948. godine, što smatramo datumom osnivanja našeg jedriličarskog kluba.
Tada je naš jedriličarski klub bio sekcija Brodarskog društva, koji se po tadašnjim propisima i zakonima morao tako zvati. Raspolagalo se sa samo jednom jedrilicom slobodne gradnje koja je bila u privatnom vlasništvu a ubrzo je nabavljena još jedna jedrilica klase Zvijezda (Stela).
Zatim su članovi kluba popravili jedan leut koji su nazvali Festina sa kojim se zarađivalo prevozeći razne materijale. Kada je formirano brodarsko društvo „Jugole Grakalić“ koristio se prostor gdje je današnja konoba kao plato i mala barakica u ćošku ka moru koji su bili na parcelama koje su u opštini Herceg Novi bile definisane kao 656/1 i 656/2.
Brodarsko društvo je tada okupljalo jedriličare, veslače i modelare. Veslači kao organizovan sport prestali su da rade početkom 50-tih godina a modelari se sele u nove prostorije u zgradu Stepenište 28 Oktobra br.12. Jedriličari, kao sekcija Brodarskog društva, nastavljaju sa radom kao nosioci i jedini predstavnici sportskog brodarskog društva i konstantno rade na razvoju jedrenja u Herceg Novom i obezbjeđivanju uslova za to.
Da bi se jedna epoha ili period posmatrao, potrebno je razumjeti društveno političku situaciju toga vremena.
- godine dolazi do stagnacije a zatim i do značajnog pada u radu kluba uzrokovanog nedostatkom potrebnog prostora i infrastrukture neophodne za rad i postojanje jedriličarskog kluba.
Jugoslovenska ratna mornarica koja je do tada značajno pomagala naš klub povlači u Kumbor flotu jedrilica koju nam je bila dala na korištenje zbog nemogućnosti da je naš klub održava. To je problem koji je uvjek aktuelan i čije rješavanje je jedan od prioriteta i današnje uprave ukoliko želimo da naš sport ostvari osnovne uslove potrebne za funkcionisanje i rad. To je takođe jedan od razloga da ovdje prenesemo neke vrlo bitne istorijske činjenice…
- godine Brodarsko društvo „Jugole Grakalić“ tj. sekcija jedriličara je zajedno sa plivačkim klubom „Jadran“ pokrenulo akciju stvaranja uslova na Škveru da bi se bavili svojim sportovima na pravilan način.
Takođe, treba reći da je 1962. godine naša baraka srušena i počelo se sa radovima na novoj zgradi, ove u kojoj se sada nalazimo. To je jedna od najvažnijih faza u istoriji našeg jedriličarskog kluba i koju je neophodno da svi članovi našeg kluba dobro poznaju i da cijene šta je urađeno, da isprave gdje se griješilo i da tu imovinu koja se teško stekla a u pojedinim trenutcima jedan dio lako izgubio, vrate, čuvaju i unapređuju.
Milorad Petijević, poznati hercegnovski arhitekta koji je projektovao niz atraktivnih objekata, uradio je projekat nove zgrade a početak izgradnje su bez vlasničkog interesa finansijski pomogli Skupština Opštine, neke radne organizacije i članovi kluba svojim dobrovoljnim radom i radom sa brodom Festina.
Međutim kao što to obično biva finansijska konstrukcija nije mogla da se zatvori tako da je objekat građen do 1970.g. i kao što vidimo i završen ali uz pomoć aranžmana koje je naš klub zajedno sa plivačkim klubom napravio sa radnom organizacijom „Exportbilje“.
Jedan od izuzetno važnih detalja za naš klub, koji tada u kontekstu tog vremena nije mogao biti prepoznat, kao ni više puta poslije toga, je trenutak kada smo se shodno novom Zakonu o sportu za organizacije koje su se do tada bavile jedrenjem, a po dotadašnjim propisima su bile sekcije sportsko brodarskih društava morale da se preimenuju u jedriličarske klubove, što smo mi i uradili 06.08.1965. godine.
Tada predsjednik jedriličarskog kluba postaje Stevo Kovačević a sekretar kluba Branko Radanović i to se može smatrati početkom modernog jedrenja ne samo u Herceg Novom već i u Crnoj Gori.
Aktiviranjem Steva Kovačevića koji je bio visoki oficir JRM, za predsjednika kluba, JRM je opet stavila našem klubu na raspolaganje jedrilice, tako da je klub u to vrijeme raspolagao sa 15 sportskih jedrilica (8 stela, 2 L-5 i 5 kadeta).
Završetkom zgrade naš klub je početkom 70-tih godina nastavio sa aktivnostima po pitanju uređenja Škvera, sportske lučice, vezova, propagiranja nautičkog turizma, razvoja i popularizacije jedrenja ali i drugih primorskih aktivnosti i sportova sa ciljem da Škver postane centar vodenih sportova i tradicionalnog primorskog života u Herceg Novom. Sa takvom vizijom naš klub je uvijek nastupao.
Pored toga planirano je da se sa Turističkom organizacijom organizuje međunarodna škola jedrenja kao dio turističke ponude grada, što je aktivnost na kojoj i danas naš klub radi kao i na tome da se u takav program uključe i drugi primorski sportovi ali je zbog čestih smjena vlasti i upravljačkih struktura po institucijama zaduženim za te oblasti koje isto tako često mjenjaju stavove to teško izvodljivo.
Šta rade današnji jedriličarski klubovi po pitanju razvijanja ekološke svijesti?
Crna Gora, svojim djelima pokazuje da i male zajednice mogu imati veliki uticaj na globalnoj sceni. Ponosni smo na svoje prirodno bogatstvo – od veličanstvenih nacionalnih parkova do kristalno čistog Jadranskog mora. Naša obala od 290 kilometara i UNESCO-om zaštićeni zaliv Boke Kotorske predstavljaju ne samo prirodnu ljepotu, već i obavezu koju imamo: da ih čuvamo za buduće generacije.
Kao sport neraskidivo vezan za more, jedrenje nosi posebnu odgovornost da bude primjer održivosti. Jedriličarski savez Crne Gore je prihvatio principe “čistih regata”, te organizaciji djelujemo u skladu sa preporukama EurILCA i Svjetske jedriličarske federacije o održivom razvoju. U očuvanju mora, prirode, polazimo od stava da svaka mala aktivnost i najmanje zajednice doprinose pozitivnom uticaju.
Na našim regatama već sprovodimo niz održivih mjera: koriste se višekratne boce za vodu kako bismo smanjili upotrebu plastike, recikliramo stara jedra i pretvaramo ih u scenografiju za dogadjaje i znakove, vršimo selekciju otpada i reciklažu, kroz umjetnost na jedrilicama podsjećamo ih na biodiverzitet mora…
Jedrenje ima uticaj na mlade. Kroz sport gradimo osjećaj poštovanja prema moru, da je njihova obaveza da ga čuvaju. Tako stvaramo generacije koje neće samo jedriti po plavim horizontima, već ih poštuju i čuvaju.
Naš olimpijac Milivoj Dukić svojim primjerom, kako na domaćim tako i na međunarodnim regatama, pokazuje da predanost sportu i predanost zaštiti prirode mogu i moraju ići zajedno.
Zajedno, slijedimo plavu liniju – liniju odgovornosti, poštovanja i ljubavi prema prirodi. Pokrenuli smo inicijativu FollowTheBlueLine akciju za održive prakse u jedrenju i održivost prirode. Ova kampanja za nas nije samo ideja – to je svakodnevna obaveza da djelujemo odgovorno i konkretno.
Nekada se uspijeh u jedriličarstvu više cijenio i značajno je uticao na povećanje budžetskog finansiranja od nadležnih institucija a i privreda je bila spremna da pomogne. Kakvo je stanje danas? Kako Crna Gora gleda na jedriličarski sport i velike uspjehe naših jedrilčara?
Današnje jedrenje u Crnoj Gori konstantno diže nivo ali se to ne prati dovoljno od institucija nadležnih za to, kao ni od privrednih subjekata, naročito onih vezanih za turizam i pomorstvo, ali se mi maksimalno trudimo da se to promjeni.
Prvi osvajač državnog prvenstva u klasi optimist na prostorima bivše Jugoslavije je bio član JK“Jugole Grakalić“ Petar Pero Mirković, koji je tragično stradao u automobilskoj nesreći u Italiji. U klubu se u okviru regate „Kup jedriličara sa Škvera“ dijeli jedna od nagrada u znak sjećanja na njega i njegov uspjeh, naravno u klasi optimist.
Naš sport ne može biti previše masovan jer za razliku od drugih sportova svaki naš takmičar na takmičenju mora imati brod (jedrilicu). Ono što može sa sigurnošću da se tvrdi je da bi na osnovu tradicije i uz kvalitetnu podršku od nadležnih institucija jedrenje kao sport kod nas moglo da postane mnogo masovnije i da bi broj optimista i takmičara mogao znatno da se uveća.
U tom periodu, najveće reforme kluba, i ja sam postao član i počeo od 1972.g. jedriti i učiti u našem klubu i svrstao se u grupu ljudi zaljubljenih u jedrenje. Inače jedriličari vole da dijele svijet na dvije grupe ljudi, one koji vole jedrenje i one koji nisu probali da jedre.
Opisao sam istorijske činjenice vezane i za period mnogo prije osnivanja našeg kluba kako bih objasnio šta je kreiralo ovakav moj stav o značaju našeg sporta i kluba za održavanje tradicije pomorstva i običaja Boke Kotorske.
Danas se u vrijeme ove nemilosrdne globalizacije moramo posebno potruditi da sačuvamo identitet Boke i njenog nekadašnjeg načina života kao vrijednosti koje u današnjoj jurnjavi za novcem žele da nam obezvrijede kako bi lako postigli svoje ciljeve između kojih je i da im budemo lako izrabljiva destinacija kada od nas naprave da smo dio nerazvijenog svijeta.
Ne smijemo dozvoliti da se otuđimo od istorije, tradicije i običaja, jer jedino čuvanjem i njegovanjem tih civilizacijskih vrijednosti i podsjećanjem na nekadašnje viteštvo i slobodarstvo možemo održati kontinuitet hrabrosti i sačuvati je, kao i želju da se i mi kao nekada naši pomorci i građani Boke borimo protiv otimanja, ne samo našeg načina života već i gole egzistencije.
Način na koji se budemo borili za naš klub i naš sport pokazivaće naš stav prema prošlosti i našem naslijeđu, kao i našu emociju prema pripadnosti našem klubu, gradu i načinu života u Boki Kotorskoj. Nadam se da sam vam sa ovom rečenicom odgovorio na pitanje o našim planovima za budući rad.
2028. godine, Jedriličarski klub „Jugole Grakalić“ proslaviće 80 godina postojanja. Kako bi iz današnje perspektive opisali uspon ove male a istovremeno velike i važne sportske zajednice? Koju su najznačajniji momenti u njegovoj prošlosti i kakvim su planovi kluba u daljem radu? Kakva je hronologija, od prošlosti do sadašnjosti ovog kluba?
Sve je počelo 18.01.1948. godine kada je osnovan naš jedriličarski klub. U prvom pitanju naveo sam vam podatke o prvim regatama i takmičenjima u jedrenju u Herceg Novom na Milašinovića plaži još 1922.g., ali koje nisu vezane za naš klub već početke organizovanih regata u Herceg Novom kroz tadašnji veslačko jedriličarski klub „Jadran“. Do osnivanja našeg kluba bilo je više propagadnih regata i akcija u cilju popularizacije našeg sporta što je između ostalog dovelo i do osnivanja našeg kluba u januaru 1948.
Za prvog predsjednika našeg kluba izabran je Petar Kršanac a za sekretara Arso Cvjetković. Tada entuzijazma nije falilo kod članova našeg kluba koji su svojim radom i zalaganjem počeli da na Škveru okupljaju veliki broj mladih ljudi iako su uslovi bili više nego skromni a prostor gdje se sada nalazi naš klub je uglavnom bio pod morem sa velikim brojem stijena.
Taj prostor su sa velikim radom i zalaganjem članovi našeg jedriličarskog kluba uspijeli da otrgnu od mora, da naprave korisnu površinu koja je nakon toga katastarski definisana i od strane opštine dodijeljena našem klubu koji ju je i stvorio. Dok je bila barki, dok se radilo na stvaranju platoa na kojem se kasnije izgradila naša zgrada Tomaš Pilić je bio zadužen da pazi opremu i da je izdaje na revers članovima kluba.
Najistaknutiji na radnim akcijama pored njega su još bili Đuro Musić, Marijan Viški, Ante Cekić (inače mornar iz Istre koji je služio vojni rok u Kumboru), Ljubo Budeč, braća Dabižinović, Tripo Užetević, Ratko Milošević, Merko Benusi, Branko Budeč, Karinić, Petar Zimić, Simo Tomašević, Drago Perčinović i Duško Đajko.
To društvo je karakterisalo veliko drugarstvo a Škver je bio oaza hercegnovske mladosti čemu i danas teži naš klub. U to vrijeme klubu je predsjednik predsjedništva Crne Gore Blažo Jovanović dao na upravljanje i korištenje krstaš Crnogorka.
Takva dva krstaša su još bila u Splitu, jedan od komandanta mornarice Mata Jerkovića i drugi od predsjednika Bosne i Hercegovine Đura Pucara.
U našem klubu za krstaš Crnogorka bili su zaduženi Ilić i Simo Tomašević a tokom ljeta su dolazili rukovodioci vlade Crne Gore, njihove žene i prijatelji, koje su oni i drugi članovi kluba vodili na jedrenje i učili toj vještini.
Nažalost zbog loših uslova za rad, držanje i održavanje brodova i jedrilica koje je tada imao naš klub, taj krstaš je 1957. godine ustupljen jedriličarskom klubu „Delfin“ u Tivtu a 1962. godine je flota koju smo bili dobili od vojske vraćena u Kumbor iz istih razloga.
U međuvremenu se entuzijazam nije gubio i nastavilo se sa radom na stvaranju infrastrukturnih uslova za postojanje i rad kluba.
28.06.1962. godine, Narodni odbor opštine Herceg Novi je na odvojenim sjednicama Opštinskog vijeća i Vijeća proizvođača na osnovu čl. 49 i 87 Zakona o narodnim odborima opština (sl.list NRCG br. 15/57), čl. 43 Zakona o prometu zemljišta i zgrada (sl.list FNRJ br. 26/54) na zahtjev našeg pomorsko brodarskog društva i predloga Savjeta za imovinsko pravne poslove dodijelio našem društvu pravo trajnog korištenja na čestici 656/1 neplodno i 656/2 magacin k.o. Herceg Novi u cilju izgradnje kluba.
Tada je istim Rješenjem društvo oslobođeno plaćanja naknade za dato pravo korištenja nad ovim zemljištem u smislu čl.41 Zakona o nacionalizaciji zgrada i građevinskog zemljišta uz obrazloženje da je na toj parceli uknjižen kao organ upravljanja Narodni odbor opštine Herceg Novi i da ne postoje nikakve smetnje da nam se dodjeli taj prostor i na njemu izgradi zgrada za naše klupske i sportske aktivnosti.
Skromne prihode i uslove za rad tadašnji članovi kluba su nadoknađivali svojim velikim radom, entuzijazmom i ljubavlju prema našem sportu i druženjem kroz aktivnosti našeg kluba. Veliki broj njih više nije živ ali sam siguran da bi bili ponosni kada bi mogli vidjeti naš klub danas, kada bi znali da smo dospijeli i do olimpijskih igara i kada bi mogli vidjeti kako se borimo da sačuvamo klub i naš sport u ovim složenim vremenima i društveno političkim okolnostima.
Takav rad, odnos i ljubav prema našem klubu su doveli do toga da smo sedamdesetih do osamdesetih godina stekli uslove za rad i mogućnost da napredujemo. Kao najvažnije stekli smo svoje prostore što nam je omogućilo da kvalitetno radimo i da se razvijamo.
Pored čvrstog objekta ono što je još svakom jedriličarskom klubu neophodno za rad je obalno područje, vezovi i akvatorijum pored kluba. Shodno tome je Skupština Opštine Herceg Novi i nadležna vijeća uz saglasnost Lučke kapetanije Kotor i Direkcije za urbanizam, projektovanje i izgradnju Herceg Novi na svojoj sjednici održanoj 15.10.1973.g. dodjelilo našem društvu na upravljanje, iskorištavanje i održavanje lučicu u luci Herceg Novi. Shodno tome i na osnovu čl. 87 Zakona o pomorskoj sigurnosti i unutrašnjoj plovidbi (sl.list SRCG br. 19/87, 19/78) čl. 31 Zakona o morskom dobru (sl.list SRCG br. 9/78) Lučka kapetanija Kotor je Rješenjem br. 03-365/1 od 11.03.1988.g. dala saglasnost našem društvu za izvođenje radova na uređenju vezova gradske luke u Herceg Novom.
U klubu je tih godina pored klase: Stela i L5 nabavljena i moderna flota plastičnih jedrilica novih klasa i to dvadeset brodova, od toga 8 optimista, 3 kadeta i po 3 broda u klasama 420, 470 i laser sa kojima je započet novi period modernog i sportskog jedrenja. Naš klub je za sve ono što je postizao dobijao prestižne nagrade kao što je Oktobarska nagrada Herceg Novog 1972. godine, i priznanje za postignute rezultate na razvoju turizma od Turističkog saveza Jugoslavije 1978. godine.
Nažalost skoro cijela flota drvenih jedrilica u klasama Stela i L5 ne samo našeg kluba nego svih klubova iz Boke Kotorske je u velikom nevremenu potopljena 1977. godine na regati u Baošićima tako da se od tada jedrilo i takmičilo samo na plastičnim i modernim sportskim jedrilicama između kojih i u klasi Optimist namjenjenoj za djecu do 14 godina koja je definitivno zamjenila klasu Kadet koja je do tada služila za obuku i školu jedrenja za djecu.
O klasi Kadet se i dan danas priča sa velikom nostalgijom ali postoji značajan broj država koje su je sačuvale za obuku dijece među kojima se najviše ističe Mađarska. Klasa Optimist je od tada postala jedna od najvažnijih za rad našeg kluba kojem je cilj da okupi i obuči što više djece mornarskim i jedriličarskim vještinama i da ih vaspita u duhu primorske i bokokotorske kulture i tradicije.
1970. godine počinje proizvodnja plastičnih optimista a drveni optimisti su se mogli vidjeti na prvenstvima sve do 1981. g odine. I dan danas se u krugu starijih jedriličara sa nostalgijom priča o tim drvenim optimistima kao i o kadetima. Drvene jedrilice su doprinosile još širem obrazovanju djece jer su pored mornarskih vještina učili i stare zanate sa drvetom.
1970. godine, za odlazak na državno prvenstvo tadašnje Jugoslavije, u klasi kadet, u našem klubu JK „Jugole Grakalić“ održavale su se klupske kvalifikacije u kojima su učestvovale četiri posade a dvije su mogle da idu. U kvalifikacijama su učestvovali Milenko Vujović i Veselin Mirković na kadetu „Cipol“, Mićo Vujović i Miro Sardelić na „Jastogu“, Pero Mirković i Lalo Vučković na „Skuši“, Blanja i Lipovac na „Sardeli“. Za odlazak na državno prvenstvo u Split kvalifikovali su se Pero i Lalo, Mićo i Miro.
Državno prvenstvo u Splitu je bilo kvalifikaciono za ulazak u reprezentaciju Jugoslavije i učešće na Svjetskom prvenstvu koje se te godine organizovalo takođe u Splitu. Naši su kadeti pravljeni u Splitu kao i jedra kod čuvenog Vidana i bili su teški 70 i više kilograma. U to vrijeme Hrvati i Slovenci su već jedrili na „Belovim“ kadetima iz Belgije koji su bili lakši od naših 10 i više kilograma što je veoma značajno u ovom sportu i imali su najkvalitetnija jedra. Šest posada se izborilo za reprezentaciju a među njima su bile i naše obadvije posade. Nakon održanog prvenstva ostali su u Splitu skoro mjesec dana na pripremama za svjetsko prvenstvo. Na Svjetskom prvenstvu Pero i Lalo su osvojili 12 mjesto u konkurenciji od 76 posada, jednu trku su čak ušli prvi, što je jedan od najvećih uspijeha naših jedriličara u kadetskim klasama. Nakon toga može se slobodno reći da počinje uspon Herceg Novog u modernom sportskom jedrenju.
Ti uspjesi kluba su na pravi način prepoznati u Herceg Novom i naš klub je dobio Oktobarsku nagradu Herceg Novog i novčanu nagradu od 4000 dinara. Od tih sredstava su kupljena 3 optimista i od tada počinje razvoj klase Optimist u Herceg Novom i Boki Kotorskoj. Kupljena su 3 „Rašina“ optimista i „Rašina“ jedra skromnijeg kvaliteta ali pristupačnih cijena.
1973. godine IODA je kao međunarodna klasa priznata od ISAF-a (svjetske federacije u jedrenju), a tada se pojavljuju i metalni jarboli, bumovi i podupirači.
Optimist je od tada jedina klasa u jedrenju koju ISAF (svjetska federacija u jedrenju) priznaje za takmičenje djece do 15 godina.
1973. godine, nakon kupovine optimista naši jedriličari počinju da treniraju u toj klasi i da se spremaju za prvo prvenstvo Jugoslavije u klasi optimist. Treninzi su se odvijali dva puta dnevno kroz porat u kome tada nije bilo brodova i oko hercegnovskih sprudova „Rogova“ i „Karatoča“ što je zahtjevalo izuzetnu vještinu.
U našem pristaništu su tada bile vezane samo klupske jedrilice „Stele“ i „Petice“ i društvena barka „ČM-76“. Za odlazak na prvo državno prvenstvo Jugoslavije u klasi optimist kvalifikovali su se Pero, Vejs i Davidović. I dan danas se u klubu sa velikim poštovanjem sjećaju i prepričavaju priče o Stevu Kovačeviću, tadašnjem predsjedniku kluba, Nikoli Bakici i Branku Kačareviću koji su svakodnevno vodili klubske treninge i kvalifikacije, kako za kadete tako i za optimiste. I dan danas u ušima odzvanja Brankovo „livo, livo, livo“.
1974. godine, održalo se prvo Prvenstvo Jugoslavije za klasu optimist i to naravno u Splitu koji je i tada kao i danas bio jedan od najpoznatijih jedriličarskih i sportskih centara u Evropi. Oprema i dio tima prevezen je sa kamionom „Tamićem“ koji je vozio Žgica Marić a drugi dio tima je otišao autobusom.
Kada se stiglo na prvenstvo, organizatori, klubovi iz drugih republika, jedriličari i ostali su sa podsmijehom gledali naše jeftine i slabog kvaliteta optimiste, jedra i način na koji smo ih transportovali. Takođe su veliki podsmjeh izazvala odjela koja smo nabavili u javno preduzeće „Komunalno i čistoća“, koja zaista nisu bila za ovaj sport ali za bolja se nije imalo.
Već tada su se Hrvatska i Slovenija definisale kao republike koje su na pravi način prepoznale ovaj sport i već tada značajno ulagale u njega što je kod naših jedriličara izazivalo ljubomoru što to tako nije i u Crnoj Gori, kao nažalost ni dan danas, ali i inat da se dokažu. Tadašnji takav odnos prema jedrenju, tada republika članica Jugoslavije, a danas država, doveo ih je do toga da su to danas jedne od najjačih jedriličarskih država u Evropi. Nažalost to kod nas nije bilo ispraćeno na taj profesionalan način, već se baziralo na entuzijazmu iskrenih zaljubljenika u jedrenje na čelu sa predsjednikom Stevom Kovačevićem i uz podršku JRM (Jugoslovenska Ratna Mornarica).
Ono što je tada karakterisalo naše jedriličare i članove kluba bilo je izuzetno druženje i slušanje starijih. Sve se djelilo i nikome nije padalo na pamet da sam pojede sendvič ili kesu bombona. Kada bi te neko stariji poslao u grad, lećelo se. To su sve stvari za koje se uprkos današnjem drugačijem društvenom sistemu vrijednosti borimo da ih utemeljimo u naš klub i da se na tim osnovama razvijaju sve aktivnosti, od škole jedrenja do vrhunskog i rekreativnog sporta.
Poslije prvog dana regate podsmjesi su nestali. Ostala je samo zbunjenost i nevjerica kod svih učesnika, kojih je bilo preko 70, kod njihovih klubova, kod sudija, selektora i organizatora Prvog Državnog Prvenstva Jugoslavije u klasi optimist. Prvog dana su održane dvije trke koje je Vejs veoma ubjedljivo pobjedio a Pero i Davidović su obadvije regate završili u prvih deset. Zbog tog rezultata drugi dan takmičenja sudije su stalno bile uz Vejsa. Jednu trku je završio šesti a jednu je diskvalifikovan što je izazvalo burnu reakciju kod našeg inače smirenog predsjednika Steva Kovačevića.
Svi protesti nisu pomogli, sudije su bile neumoljive i ta njihova odluka i danas izaziva ljutnju kod naših starijih jedriličara. Treći dan regate dunuo je jak jugo. Tada je došla do izražaja naša slaba oprema. Vejsov brod je pretrpio značajna oštećenja ali je ipak uspiješno završio obadvije trke. Pero i Davidović su takođe jedrili odlično i na kraju su prva četiri jedriličara imala skoro isti broj poena. Po tadašnjem bodovanju Pero Mirković je bio prvi, Vejs četvrti uprkos jednoj diskvalifikaciji i Davidović šesti.
Tada su se naši jedriličari kao pobjednici vratili u Herceg Novi i to avionom. Stevo Kovačević je rekao:“ Neće se prvaci države vraćati u Tamiću (nekadašnji kamion TAM) sa peharom nego avionom kako i dolikuje“ i uspio je nekako da obezbijedi karte.
Na konto tih uspijeha u klub su opet stigle pare. Svi u klubu su dobili trenerke i kupile su se jedrilice „470“ i „Laser“.
Razgovarao: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
