Izvor fotografije: Ivana Grujić, pomorstvo.info
promocija knjige u kompleksu Buća u Tivtu
Na otvorenoj pozornici kompleksa Buća u Tivtu, 19. juna, predstavljena je fotomonografija „Ko živi u moru?“ Marka Vrbanića, u izdanju JU Gradska biblioteka Tivat. Moglo bi se to, naravno, napisati i onako kako se obično piše poslije kulturnih događaja: promocija je održana, publika je prisustvovala u velikom broju, govorili su ti i ti, književno ljeto otvoreno je na najljepši mogući način. I sve bi bilo tačno. Samo što bi se tako, nekako, promašilo ono najvažnije.
Veče je, formalno, bilo promocija knjige. Ali kroz razgovor koji je vodio dr Miomir Abović, uz uključenje dr Aleksandra Joksimovića iz Instituta za biologiju mora, postalo je jasno da se ne govori samo o jednom izdanju. Govorilo se o moru koje gledamo svakog dana, o vrstama koje prepoznajemo ili ne prepoznajemo, o znanju koje se gubi, o zaštićenim zonama koje često postoje urednije na papiru nego u praksi, i o jednom autoru koji je odlučio da ono što vidi, fotografiše, istraži, imenuje i složi u knjigu.
Direktorica Gradske biblioteke Tivat Vesna Barbić podsjetila je na početku večeri da je tivatsko književno ljeto ove godine počelo velikom monografijom Tivta, ali i da se izdavački poduhvati Biblioteke tu ne zaustavljaju. Poslije knjige o gradu, nekako je prirodno došla i knjiga o onome bez čega taj grad ne bi bio to što jeste. More u Tivtu nije samo prizor. Nije samo ono što se vidi sa rive, ponte, terase ili plaže. Ono je dio svakodnevice, navike, ribanja, djetinjstva, turizma, promjena i svih onih pitanja koja obično počnu tek kada nešto nestane ili kada shvatimo da više ne znamo ono što smo mislili da se podrazumijeva.
Od ribanja do knjige
Dr Miomir Abović je razgovor otvorio onako kako se o moru u Boki vjerovatno i mora početi: ne od definicije, nego od iskustva. Kazao je da ga je Vrbanićeva ideja obradovala jer je vezana za Tivat, za njegovu autohtonu kulturu i mediteranski prostor kojem grad pripada, ili bi, kako je dodao, makar trebalo da pripada. Govorio je o ribanju, ribama, rakovima, lignjama, sipama, pričama o ulovu i onim malim laganjima bez kojih ribarska priča nikada nije sasvim kompletna.
U tome je odmah bila postavljena mjera cijele večeri. Knjiga jeste fotomonografija o morskim vrstama, ali nije samo to. Ona ulazi u prostor u kojem biologija prelazi u lokalno pamćenje, a lokalno pamćenje u pitanje odnosa prema moru. To je ona zona u kojoj se znanje ne dobija samo iz knjiga, već iz barke, ribarnice, sa ponte, iz razgovora sa starijima, iz grešaka i pokušaja, iz onoga što se nekada podrazumijevalo, a danas sve češće mora ponovo da se objašnjava.
Abović je posebno naglasio da se značaj knjige vidi i u tome što nije strogo stručna, iako ima stručnu vrijednost.
„Markova knjiga je dovoljno stručna, ali nije od tih suhoparnih knjiga. To je naučno-popularna knjiga, bliska običnom čovjeku“, kazao je Abović.
Ta rečenica dobro otvara ono što će Vrbanić kasnije dodatno objasniti. Knjiga nije pisana da zastraši čitaoca latinskim nazivima, mada ih ima. Nije pravljena ni kao udžbenik pred kojim se čovjek povuče poslije treće rečenice. Njena ambicija je jednostavnija, pa možda baš zato važnija: da neko po slici prepozna šta je vidio na plaži.
Vrbanić je govorio mirno, bez velike pompe oko sopstvenog rada. Objasnio je da je projekat dugo trajao i da se tokom godina stalno pojavljivalo nešto novo. Nekada na plaži, nekada u ulovu, nekada tokom ribanja sa prijateljima, nekada kroz slučajni susret sa školjkom, pužem, ribom ili nečim nepoznatim što bi ga natjeralo da potraži naziv, opis, fotografiju, mjesto u knjizi. I onda je, kako je rekao, u jednom trenutku morao da stane. More, naravno, nema uredan kraj poglavlja.
„Nisam biolog i nisam to gledao sa stručne strane. Više mi je bilo u interesu da ljudima koji nisu odavde, ali i onima koji jesu, prikažem šta sve ima u našem moru“, kazao je Vrbanić.
Rad je počeo od riba. Jedno vrijeme radio je u ribarnici, gdje je imao priliku da vidi veliki broj vrsta gotovo tek izvađenih iz mora. Ribao je sa prijateljima, odlazio na plažu, pronalazio nove školjke, puževe i morska bića. Tako je knjiga, zapravo, rasla iz blizine: iz svakodnevnog gledanja, iz radoznalosti, iz potrebe da ono što je do tada bilo samo „neka riba“, „neka školjka“ ili „nešto čudno“ dobije ime, oblik i značenje.
„Cilj je bio da neko može laički, po slici, da vidi što je danas vidio na plaži“, rekao je Vrbanić.
To je možda najprecizniji opis knjige. Ne da čovjek iz jedne publikacije nauči sve o moru, nego da makar zna šta je tog dana vidio. Da mu more, makar za jednu vrstu, prestane biti neimenovana površina.
More kao odnos
Kako je razgovor odmicao, knjiga se sve više otvarala kao povod za širu priču. Vrbanić je govorio o zaštićenim zonama koje su obilježene u knjizi, u Boki i duž ostatka Crnogorskog primorja, kako bi ljudi znali da na tim mjestima „nije baš sve dozvoljeno“. Govorio je o sidrenju, mrežama, koralima, osjetljivim staništima i vrstama koje ne treba dirati. Govorio je o potrebi da čovjek, prije nego što nešto pomjeri, ubere, zakači, ubije ili izvuče, zna šta je to što ima pred sobom.
Tu je razgovor prešao na onu našu poznatu, rastegljivu riječ: ekologija. Riječ koja odlično izgleda u projektima, strategijama, svečanim govorima i turističkim prezentacijama, ali se lako istopi čim treba promijeniti ponašanje.
„Svi pominju održivi razvoj turizma, ali niko to u principu ne primjenjuje“, kazao je Vrbanić.
Abović se nadovezao podsjećanjem da su starije generacije znale da se mala riba vraća u more, jer se more mora obnoviti da bi čovjek mogao ponovo da mu se vrati. Ta rečenica ima neku jednostavnu, skoro domaćinsku logiku, daleko od velikih ekoloških termina. Nije idealizacija prošlosti, jer ni prošlost nije bila razglednica bez fleka. Ali jeste podsjećanje da se odnos prema moru nekada učio kroz mjeru, a ne kroz slogan.
Upravo tu se otvorila jedna od važnijih tema večeri: more nije samo biološki prostor, nego i dio maritimne baštine i kulture jednog podneblja. Ako ne znamo šta živi u njemu, ako ne znamo šta se vraća, šta se ne dira, šta je zaštićeno, otrovno, osjetljivo ili autohtono, onda ne gubimo samo podatak. Gubimo odnos.
A odnos je ono što se u Boki najčešće najbrže troši. Pod pritiskom sezone, gradnje, brzine, profita, glisera, sidrenja, nasipanja i one opšte filozofije „samo da se prođe“. More se, u toj logici, često ponaša kao dekor koji treba prilagoditi čovjeku. Ako smeta trava, počupa se. Ako smeta kamen, pomjeri se. Ako nešto živo izgleda čudno, dirne se. Ako se ne vidi sa obale, lakše se zaboravi.
Vrste koje nestaju, vrste koje dolaze
U razgovoru su se pojavile i vrste kojih je sve manje ili ih više nema tamo gdje su nekada bile. Abović je govorio o svom iskustvu iz Boke, o ribama koje se sve više rijetko viđaju, Vrbanić o ježevima, palasturama i promjenama koje se mogu primijetiti i bez naučnog aparata, ako čovjek dovoljno dugo gleda isto more. Pominjali su se nasipanje obale, promjena morskih struja, kruzeri, gliseri, sidrenje jedrilica, ali i invazivne vrste poput plavog raka i vatrenog crva.
Nije to bio enciklopedijski razgovor o vrstama, niti je trebalo da bude. Više je ličio na niz malih lokalnih dokaza da se pod površinom nešto mijenja. Neki nestaju, neki dolaze, neki se jedva vide, neki već prave problem. A mi najčešće primijetimo tek kada promjena postane dovoljno velika da smeta nama.
„Najveći problem smo mi. Mi idemo na plažu, raščišćavamo put da bismo ušli u more i ne razmišljamo da li je neka životinja ugrožena“, kazao je Vrbanić.
Jedan od najupečatljivijih trenutaka razgovora bio je njegov primjer sa morskim zekanom. Ispričao je kako ga je pogodilo kada je vidio dječaka koji je, pored roditelja, štapom ubio potpuno bezopasno morsko biće. Italijani ga, rekao je, zovu morska balerina. Kada se preplaši, ispusti crnilo poput sipe, ali čovjeku ne može da naudi.
Taj prizor nije važan zato da bi se optužilo jedno dijete. Djeca često rade ono što ne razumiju. Važan je zbog tišine odraslih, zbog trenutka u kojem se vidi da neznanje postaje problem onda kada niko ne pokuša da ga prekine.
„Na nama je da vaspitamo djecu da znaju šta je šta, da znaju sa čim žive i kako da žive s tim“, poručio je Vrbanić.
U tom trenutku knjiga je prestala da bude samo fotomonografija i postala nešto mnogo praktičnije: alat za prepoznavanje. Ako znaš šta je pred tobom, veća je šansa da ga nećeš zgaziti, iščupati, ponijeti kući kao suvenir ili ubiti iz dosade. Nije garancija, naravno. Čovjek je tvrdoglava životinja. Ali je početak.
More između fotografije i dizajna
Vrbanić je govorio i o vizuelnom konceptu izdanja. Knjiga je oblikovana u jakom kontrastu plave i crne boje, jer se, kako je rekao, „što idemo dublje, gubi više boja“. Urađena je dvojezično, sa latinskim nazivima, engleskim imenima i prevodom Sandre Vrbanić, kako bi bila dostupna i ljudima koji dolaze u Boku, a nisu sa ovdašnjeg govornog područja.
To je važan detalj. Tivat više nije isti grad, i to nije rečenica koja traži nostalgiju, nego preciznost. Ljudi dolaze, jezici se miješaju, grad se mijenja, a more ostaje zajednički prostor. Ako je već zajednički, onda bi valjda trebalo da bude i razumljiviji onima koji mu prilaze, bilo da su ovdje rođeni, da su u Boku došli nedavno ili joj se vraćaju samo tokom ljeta.
Autor se osvrnuo i na ranije knjige o ribama uz koje je odrastao. Bile su mu važne, ali su mu, kako je rekao, djelovale suvoparno i vizuelno neprivlačno. Fotografije riba često su prikazivale primjerke na ponti ili pijesku, više kao nalaz nego kao živa bića. Upravo to iskustvo bilo je, kako je u šali prihvatio Abovićevu formulaciju, neka vrsta „negativne inspiracije“ da napravi drugačiju knjigu.
Tu se vidi grafički dizajner. Ali ne samo dizajner koji želi da knjiga lijepo izgleda, nego neko ko razumije da način prikazivanja mijenja odnos prema onome što gledamo. Ako morsko biće izgleda kao mrtav predmet, tako ćemo ga možda i doživjeti. Ako dobije oblik, boju i ime, možda ćemo ga makar na trenutak vidjeti drugačije.
Uključenje iz Splita
Stručnu težinu večeri dao je dr Aleksandar Joksimović iz Instituta za biologiju mora, koji se publici obratio putem video-poziva iz Splita. Tehnologija je, uz malo strpljenja, odradila svoje, a njegovo uključenje donijelo je širi okvir onome o čemu su Abović i Vrbanić već razgovarali.
Joksimović je istakao da je Vrbanić dio svijeta koji je vidio pod morem, u našem dijelu Jadrana, želio da približi običnim ljudima, naročito onima koji nisu u prilici da zarone i vide te ljepote. Naglasio je da zemlje u okruženju, posebno Hrvatska i Italija, odavno imaju slične knjige i publikacije, dok su one u Crnoj Gori nedostajale.
„Drago mi je da smo u prilici da ovako nešto imamo u Crnoj Gori“, kazao je Joksimović.
Posebno je istakao da knjiga nije zamišljena kao usko naučna publikacija, već kao stručno, naučno provjereno i svima pristupačno izdanje. Pomenuo je i doprinos stručnjaka Instituta za biologiju mora, među kojima su dr Vesna Mačić, dr Olivera Marković, dr Slavica Petović i on sam, koji su autoru pomogli da knjiga dobije stručnu potvrdu.
„Ovo je stručna knjiga koja je pristupačna svima“, rekao je Joksimović, ocjenjujući da će koristiti građanima, turistima, ribolovcima i svima koji žele da znaju koju su vrstu vidjeli, da li je opasna, zaštićena i kako se prema njoj treba odnositi.
U njegovom osvrtu posebno se izdvojila važnost knjige za mlađe generacije. Spoznaja o bogatstvu Jadrana i Crnogorskog primorja, kako je rekao, može doprinijeti boljem odnosu prema moru i biodiverzitetu. Vrbanić je, prema njegovim riječima, ovim izdanjem otvorio novi pravac i dao novu energiju budućem pisanju o našem moru.
„Želja svih nas je da more i njegove ljepote podijelimo sa onima koji nisu u prilici da zarone i vide ono što imamo ispred naših obala“, poručio je Joksimović.
Pitanja publike i ono što ostaje
Pitanja publike na kraju večeri pokazala su da se interesovanje nije završilo na aplauzu. Ljude je zanimalo šta se sve, osim riba, nalazi u knjizi, koliko je trajao rad, kako su birane vrste, šta je sa onima koje su nestale ili ih je sve manje, kako su nastajale fotografije. Otvorila se i ideja moguće saradnje sa roniocima, kako bi se u nekom budućem projektu morski svijet fotografisao u prirodnom staništu, na većim dubinama, uz širi tim ljudi.
I tu se možda najbolje vidjelo koliko je jedan ovakav posao veći nego što izgleda kada knjigu držimo u rukama. Za ozbiljan sistemski projekat potreban je tim: autor, fotograf, dizajner, urednik, izdavač, stručnjaci, ronioci, ljudi koji provjeravaju podatke, ljudi koji imaju vrijeme i uslove da se time bave. U ovom slučaju, veliki dio tog posla nastao je iz jednog dugog, upornog gledanja u more, a izdanje je kroz saradnju sa Gradskom bibliotekom Tivat i stručnu podršku Instituta za biologiju mora dobilo oblik koji može da stoji i u biblioteci, knjižari i nečijem domu.
Tivatsko književno ljeto nastavlja se novim programima, među kojima su najavljena gostovanja Vladimira Vujovića i Zorana Predina, ali je veče u Bući već na početku otvorilo temu koja se ne završava jednim datumom u programu.
Zato „Ko živi u moru?“ nije samo pitanje iz naslova. To je pitanje za grad koji živi uz more, za ljude koji mu se svakog ljeta vraćaju, za one koji ga koriste, gledaju, vole, zagađuju, brane ili podrazumijevaju. Fotomonografija Marka Vrbanića ne daje konačan odgovor, ali radi nešto možda važnije: zaustavlja pogled, daje ime onome što prolazi neprimijećeno i podsjeća da more nije samo ono što se vidi sa obale.
Autor: Ivana Grujić, pomorstvo.info
