Izvor fotografije: Aboodi via Pexels
Visoki iranski zvaničnik rekao je 17. avgusta za Reuters da je Teheran oko Ormunskog moreuza prešao sa odbrambenog na potpuno ofanzivni vojni pristup. Izjava je stigla istog dana kada je istekao 60-dnevni rok predviđen memorandumom o razumijevanju od 17. juna, bez postizanja trajnog sporazuma, i nakon što je predsjednik Trump odbacio mogućnost produženja privremenog primirja. Razlika je važna: riječ je o prelasku sa pristupa zasnovanog na odvraćanju i onemogućavanju protivnika, kroz mine, ukrcavanja na brodove i upozorenja, na pristup zasnovan na preuzimanju inicijative, pri čemu Teheran najavljuje pravovremen i precizan udar sa ciljem probijanja američke pomorske blokade.
Kako smo stigli dovde
Kriza je počela 28. februara, kada su SAD i Izrael izveli napade na iranske vojne i državne ciljeve, pri čemu je poginuo vrhovni vođa Irana. Iran je zatvorio Ormunski moreuz, postavio mine i ukrcavao se na trgovačke brodove, dok su SAD odgovorile vazdušnom kampanjom, a od 13. aprila i pomorskom blokadom. Prekid vatre od 8. aprila ustupio je mjesto novim sukobima, prije nego što je junski memorandum o razumijevanju otvorio 60-dnevni period za pregovore. Taj period završen je 17. avgusta, nakon što su napadi već bili nastavljeni u julu, uključujući udare na katarske, saudijske i brodove iz UAE, dok je Washington odgovorio napadima na više od 160 iranskih ciljeva. Sukob se proširio i regionalno: Liban je zabilježio najsmrtonosniji dan u posljednjih nekoliko mjeseci zbog izraelskih udara na Hezbollah, dok se Washington istovremeno pripremao za nove sankcije Iranu.
Zašto ofanzivni pristup mijenja računicu
Odbrambena blokada remeti saobraćaj, ali je njen obrazac moguće pratiti. Ofanzivna kampanja nije tako predvidiva. Ona Iranu daje mogućnost da bira vrijeme, mjesto i metu napada, bilo da je riječ o pomorskim snagama, konvojima pod pratnjom ili energetskoj infrastrukturi u Zalivu, što je već viđeno tokom ranijih napada dronovima na Ras Tanuru i rafineriju u Bahreinu. Za brodarstvo to znači manje predvidiv rizik, šire potencijalno područje napada u cijelom širem regionu i kraće vrijeme za upozorenje prije eventualnog udara usmjerenog na probijanje blokade.
Uticaj na bezbjednost i osiguranje
Premije za ratni rizik za prolazak kroz Zaliv, koje su prije rata iznosile oko 0,25% vrijednosti trupa broda, u julu su porasle na 7,5 do 10% i ostaju veoma nestabilne. Za tanker vrijedan 100 miliona dolara to znači dodatnih tri do deset miliona dolara troškova osiguranja po putovanju. Broj dnevnih prolazaka pao je sa predratnih 120 do 180 na svega dva do deset tokom perioda najvećih poremećaja. Najmanje 15 do 17 brodova je oštećeno, nekoliko je napušteno ili zarobljeno, dok je više od 12 pomoraca poginulo ili se vodi kao nestalo, a hiljade su ostale blokirane na vrhuncu krize.
Tržište se praktično podijelilo na dva dijela: operateri spremni da prihvate veći rizik nastavljaju da prolaze kroz Moreuz uz visoke premije, dok većina ostalih čeka vojnu pratnju ili potpuno izbjegava ovu rutu. Iranski prelazak u ofanzivni pristup vjerovatno će dodatno učvrstiti takvu podjelu ili, u najboljem slučaju, zadržati stope na sadašnjim visokim nivoima, daleko iznad predratnih.
Promjene trgovačkih ruta
Potpuna zamjena za Hormuz ne postoji. Saudijski naftovod East-West i linija Habshan-Fujairah u UAE zajedno nude oko pet do šest miliona barela dnevno zaobilaznog kapaciteta, naspram približno 20 miliona barela dnevno koliko je istorijski prolazilo kroz Moreuz. Obje trase su pritom već bile mete napada tokom ovog sukoba.
Za LNG zaobilazna ruta uopšte ne postoji. Katarski i tereti iz UAE, koji čine gotovo petinu globalne trgovine LNG-om, moraju proći kroz Hormuz ili ostati na mjestu. Zbog toga su azijski referentni indeksi za LNG snažno porasli i ostali na povišenim nivoima, dok se tereti iz Atlantika preusmjeravaju ka Aziji, što zauzvrat dodatno zateže snabdijevanje Evrope.
Rasuti tereti i kontejnerski saobraćaj sve češće se preusmjeravaju oko Rta dobre nade, jer su Hormuz i Bab el-Mandeb sada istovremeno pogođeni bezbjednosnim problemima. To pogođenim putovanjima dodaje deset do 14 dana i povećava troškove.
Posredne posljedice su brojne:
- Nestašice rafinisanih naftnih proizvoda i benzina u ekonomijama koje zavise od uvoza, pri čemu su nestašice goriva i panična kupovina već zabilježeni u pojedinim djelovima Zaliva i Južne Azije;
- Trajno visok pritisak na cijene LNG-a u Aziji, a preko arbitraže i u Evropi;
- Zategnuto snabdijevanje sirovinama za petrohemijsku industriju i proizvodnju đubriva, uključujući naftu, LPG i amonijak, sa posljedicama po cijene inputa u poljoprivredi;
- Šire ugrađivanje troškova vozarina i ratnog rizika u krajnje cijene robe, sve dok režim visokih premija traje;
- Sve veći rizik za samu izvoznu infrastrukturu u Zalivu, pri čemu se rafinerije i terminali koji su već bili pogođeni sve češće smatraju objektima koje nije moguće osigurati po standardnim uslovima.
Na šta brodovlasnici i čartereri treba da obrate pažnju
Zvanično proglašen ofanzivni pristup dodatno jača osnovu za pozivanje na ratne klauzule tipa CONWARTIME i prava na preusmjeravanje broda. Istovremeno povećava izloženost u okviru BIMCO Sanctions Clause 2020, s obzirom na očekivane nove američke sankcije, i jača argumente za primjenu više sile sada kada je sukob iz ograničenog i privremenog pregovaračkog perioda prerastao u otvorenu kampanju bez jasno definisanog kraja.
Raspodjelu dodatnih premija za ratni rizik u svim čarter ugovorima o kojima se danas pregovara potrebno je ponovo razmotriti. Stopa ugovorena čak i prije mjesec dana već može biti zastarjela.
Da li će ovakav pristup ostati pregovarački instrument ili će se pretvoriti u operativnu realnost trebalo bi da postane jasnije u narednim danima. Razumnija pretpostavka za planiranje je nepovoljniji scenario: povišene premije za ratni rizik, smanjen obim saobraćaja kroz Hormuz, strukturno zategnutija energetska tržišta u Aziji i ugovorni okviri prilagođeni odbrambenom i vremenski ograničenom sukobu, koje sada treba preispitati za uslove ofanzivnog i otvorenog konflikta.
Izvor: Seatrade Maritime
