Izvor fotografije: Shutterstock.com
Bioritam savremene civilizacije, u ciklusima uspona i padova, ratova i pacifikacija, naiđe tokom svake velike globalne krize na “uska grla” (global chokepoints). I ta frustrirajuća tjeskoba, iskušava čitav ljudski rod…
Vjerovatno se ona nigdje tako dobro ne vidi kao u pomorskom transportu i na rizičnim rutama kojima prolazi ključni dio globalnog trgovinskog i energetskog toka.
I tu postoji jedno pravilo: čim se takvi prolazi zatvore, ugroze ili militarizuju, to znači da je svijet sigurno u velikom sukobu sa sobom…
Savremeni pomorski transport i stratezi pomorske industrije, računaju sa krizama i njihovim “eskalacijama” kao sa tropskim bolestima i sezonskom influencom- žive sa njima, pripremaju se za njih i unaprijed kalkulišu gubitke…
Najveću takvu krizu prvog kvartala Trećeg milenijuma, označila je blokada Ormuskog moreuza/tjesnaca, koji povezuje Persijski zaliv sa Indijskim okeanom, između Irana i Omana. Nove generacije saznale su za ovaj geografski pojam tek kad se desio “A War for Oil” između SAD i Irana.
Ali, Strait of Hormuz (persijski-farsi: Hurmozi Band), ili Bab-e Hormuz (“Vrata Hormuza”), nikad nije bio samo geografski pojam…
Od davnina, plovidba ovim fatalnim koridorom uvijek je bila i korisna i rizična, a sve što se na njemu i oko njega dešava danas, u kriznim vremenima XXI vijeka, dešavalo se na različite načine “od kad je svijeta”. I o tome svjedoče brojne istorijske činjenice…
Pet vijekova prije Nove ere, odlukom Kira Velikog, osnivača Ahemenidskog carstva, “institucionalno” je povezan Persijski zaliv sa Indijskim okeanom preko Ormuskog moreuza (Hurmozi Band ili Bab-e Hormuz). A, kontrola nad tim prolazom značila je i kontrolu nad trgovinom između Istoka i Zapada. Ta vizija pomorske mreže Kira Velikog biće trajni temelj kasnijeg razvoja ovog strateški važnog čvorišta.
Dva i po milenijuma kasnije, stvorena je Organizacija zemalja izvoznica nafte OPEC (Organization of the Petroleum Exporting Countries), koja kontroliše oko dvije trećine svjetskih zaliha nafte. A, ni dalekovidi Kir Veliki, nije mogao da nasluti da će u dalekoj budućnosti, na kraju istorije, Bab-e Hormuz biti glavni koridor u transportu nafte iz zemalja Arapskog zaliva za najveće kupce na svijetu…
Nafta danas pliva Ormuskim moreuzom. U persijskom (Farsi) jeziku postoji fraza: “Ruje Hormoz siyah šod”, koja se u Iranu izgovara kad neko nekoga toliko uvrijedi da od toga cijeli Bab-e Hormuz-Strait of Hormuz pocrni…
Godine 1907., na početku XX vijeka, Britanija prvi put uvodi u upotrebu prekookeanske tankere, a već 1950-1970, ondašnji super‑tankeri prelaze Ormuski moreuz i Suecki kanal.
Od 1980. godine, tankeri prelaze Ormuski moreuz u okviru OPEC‑ovih transporta, i taj koridor postaje „arterija svijeta“, ključna za međunarodnu ekonomsku i bezbjednosnu stabilnost.
Čim su prvi transporti krenuli, između 1980. i 1988., desio se “Rat tankera” (tokom rata Irana i Iraka). Povremeni sukobi i blokade u ovom dijelu svijeta, za pomorce, brodarske kompanije i osiguravajuća društva, u ovom dijelu svijeta bili su i ostali “ukalkulisani rizik”.
Na dan 28. februara 2026., počeo je rat između SAD i Irana, a Bab-e Hormuz u svjetskim medijima ponovo postaje glavna tema live izvještaja svjetskih TV mreža, uvijek pod kolonijalnim imenom Strait of Hormuz…
Ali, svijet ide u pravcu progresa, uprkos ratovima, rizicima, uskim grlima, kriznim moreuzima i tjesnacima. Uprkos gubicima i žrtvama. Jedan veliki inženjerski i civilizacijski podvig, izgradnja Sueckog kanala (1859–1869), potvrdio je tu surovu istinu, da nijedna renesansa neće proći bez otpora i destrukcija.
Znao je to i Ferdinand de Lesseps, francuski inženjer i diplomata koji ga je projektovao i koji je vodio čitav projekat: ubjedio je Egipćane da će kanal „spojiti Istok i Zapad kao most mira“. I, u praksi se zaista pokazao kao najvažniji pomorski (što znači i geopolitički) prolaz svijeta, ali je zbog toga istovremeno postao i uzrok trajnih konflikata, sukoba i povremenih blokada.
Na dan kad je ovaj grandiozni, “faraonski” kanal (u čijoj izgradnji je učestvovalo milion i po ljudi!) svečano otvoren 17. novembra 1869. godine, na obali Nila, u potpuno nadrealnoj atmosferi, uz simfonijski orkestar i Verdijev “Rigoleto”, događaj su uveličali svojim prisustvom poslednja francuska carica Eugénie de Montijo, supruga cara Napoleona III, austrijski car Franc Jozef I, te prestolonaslednik Pruske Fridrih, princ Luj od Hesena i druge tada najvažnije ličnosti “starog svijeta”.
Ubrzo, Suecki kanal će postati poprište stalnih sukoba i incidenta, blokada i diplomatskih obračuna…Ta loša “karma” opisana je u jednoj teškoj, bolnoj rečenici koja je anticipirala nestabilno trajanje ovog epohalnog projekta:
“…U deset godina i pod rukama milion i po ljudi, Suecki kanal je iskopan između pustinjskog pijeska i političkih ambicija kao most između epoha, ali i rana koja nikada nisu zarasle.“
Jedva je decenija prošla od kako je Suec otvoren, a već je postao plijen britanske okupacije (1882)., pa se to nastavilo stranom eksploatacijom i velikim sukobima oko ovog koridora tokom dva svjetska rata a kasnije i zajedničkom britansko-francuskom vojnom prijetnjom zbog nacionalizacije kanala od strane Egipta (Suecka kriza 1956), pa blokade 1967-1975, kad Egipat zatvara kanal (15 brodova ostaje zarobljeno u takozvanoj “Žutoj floti” punih osam godina), do rata sa Izraelom (1973) kad Suecki kanal postaje “linija fronta”. Tako se oko Sueca “kriziralo” i u vrijeme takozvanog “”Arapskog proljeća” 2011. sve do 2021. godine i incidenta pod imenom “Ever Given”, kad je gigantski kontejnerski brod blokirao kanal samo šest dana i kad je svijet shvatio da velikom brzinom gubi milijarde dolara dnevno…
I velike sile su naučile lekciju: Suecki kanal je ogledalo svjetskog poretka: kad se tamo vrata zatvore, svijet stane. To pravilo se potvrđuje još od izgradnje kanala i kolonijalnih misija u Egiptu, pa sve do današnjih dana u doba postmodernog digitalnog feudalizma: bez pomorskog transporta, bez Sueckog i Panamskog kanala i svih ključnih “skraćenih” pomorskih koridora i prolaza, svijet bi bio u nezamislivoj regresiji.
Takođe uvijek krizno, ali neizbježno raskršće globalne trgovačke flote, tjesnac Bab el‑Mandeb (arapski: „Vrata suza“ ili „Vrata plača“), predstavlja vrhunski izazov za pomorce i brodarske kompanije.
Ime Bab el-Mandeb povezano je sa prastarom legendom prema kojoj su mnogi ljudi izgubili život pokušavajući preći taj opasni prolaz između Afrike (Džibuti, Eritreja) i Azije (Jemen).
Mada supermodernim tankerima danas tim pravcem prolazi više od 6 (šest) miliona barela nafte dnevno, on se i dalje smatra jednim od najdelikatnijih uskih grla svjetske pomorske trgovine.
U XIX vijeku, i britanski pomorci su ga zvali „The Gate of Tears“, jer su se u njemu brodovi često sudarali zbog jakih struja i magle. Lloyd’s of London je čak imao posebnu tarifu osiguranja za brodove koji prolaze kroz Bab el‑Mandeb, višu nego za Ormuz ili Suec!
Danas se najskuplje osiguranje za brodove plaća za one koji plove kroz Crveno more i Ormuski moreuz, jer kombinacija ratnih rizika i piraterije čini te prolaze „najnapetijim arterijama svjetske trgovine“…
Analitičari globalnih rizika ovakvo stanje nazivaju „ratom na vratima svijeta“, jer je ugrožen globalni lanac snabdijevanja i svaka blokada u tom području ima trenutan efekat na cijene nafte, osiguranje brodova i pomorsku sigurnost.
Ali, iskusni pomorci ne zaboravljaju ni druga krizna područja. Prolaz kroz Bosfor i Dardanele, gdje se uvijek računa na moguće rusko-turske konflikte i krize zbog kontrole nad Azovskim i Crnim more. Znaju pomorci dobro i za stanje u Malajskom prolazu (Malacca Strait) Između Malezije, Indonezije i Singapura, da ih tamo može zadesiti napad pirata, i da uvjek prijeti i kriza zbog kinesko-američkog rivaliteta u Indo‑Pacifiku, kriza u Beringovom prolaz Između Rusije i SAD (koji je ostao kao geopolitički recidiv Hladnog rata)…
Ko je plovio na trgovačkim brodovima Gvinejskim zalivom i obalom Zapadne Afrike (Nigerija, Benin, Kamerun), zna dobro kakvi su rizici od piraterije, otmica posada, oružanih pljački brodova…Ista je slika i na obalama Somalije (Adenski zaliv).
Na listi rizičnih ruta, koridora, prolaza, uvijek će se naći Južno kinesko more između Kine, Filipina, Vijetnama, gdje nije nikakvo iznenađenje upasti u sred teritorijalnih sporova, vojne prisutnosti i rizika od incidenata između ratnih brodova…
Konačno, i Panamski kanal, koji je pored Sueca najveći, najfrekventniji morski prolaz između dva kontinenta i dva okeana. Tu se uvijek računa rizike koje su već stvorile klimatske promjene.
U poenti o “uskim grlima”, opasnim pomorskim rutama i kriznim dijelovima svijeta, valja se vratiti na ime mjesta najvećeg konflikta današnjice, Ormuskom moreuzu…
Samo ime „Hormuz“ potiče od srednje persijskog „Ohrmazd“, izvedenog od imena Ahura Mazde, vrhovnog zoroastrijskog božanstva.
Alternativno, skoro lirsko tumačenje tog imena, došlo je iz lokalnog izraza „Hur-Mogh“, što znači „Prolaz palminih gajeva“…Ono, na svaki način, čini simbol kontinuiteta između drevne persijske duhovnosti i savremene geopolitike.
Taj prolaz je mjesto gdje se danas savršeno jasno osjeća duh religijskog mita, gdje se želi tradicionalna trgovina, a na drugoj strani, stoji i nečija “Volja za moć” (der Wille zur Macht).
Svijet čeka da se uski prolazi, moreuzi, tjesnaci i kanali potpuno otvore, da brodovi slobodno plove i trgovina slobodno diše. Svijet je umoran od ratova i nasilja i traži svoj “Prolaz palminih gajeva” mjesto gdje može da se “usidri”.
Traži slobodne luke i svoj “Šangri-La”, t(r)ajno liječilište duše…
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
