Izvor fotografije: Shutterstock.com
Gotovo dvije godine su prošle otkako je iračka savezna vlada blokirala izvoz nafte iz poluautonomne kurdske regije preko naftovoda Irak-Turska. Odluka donesena 25. marta 2023. godine rezultirala je gubitkom milijardi dolara prihoda za obije strane, jer je obustavljeno isporučivanje oko 400.000 barela dnevno kurdske nafte i 75.000 barela dnevno nafte iz Kirkuka prema turskoj luci Ceyhan. Nada u obnovu ovih tokova nafte porasla je nakon što je irački parlament prošle sedmice usvojio budžetski amandman kojim se garantuje da će Ministarstvo finansija savezne vlade plaćati 16 dolara po barelu nafte proizvedene u sjevernom regionu Kurdistana. Ovaj iznos djeluje kao subvencija za troškove proizvodnje koje snose međunarodne naftne kompanije koje posluju u regionu i zamjenjuje raniju ponudu od 7,90 dolara po barelu, koju su kurdske vlasti odbile.
Ali da li je optimizam oko nastavka izvoza nafte iz kurdske regije u Tursku realan? Istorija sugeriše da nije. Trenutni spor ne potiče iz marta 2023. godine kada je embargo uveden, niti iz februara 2022. kada je irački Vrhovni sud proglasio kurdske ugovore o nafti neustavnim. Korijen sukoba seže do 23. aprila 2013. kada je kurdska regionalna vlada donijela zakon kojim sebi daje pravo da samostalno izvozi naftu iz svojih polja, ukoliko savezna vlada u Bagdadu ne ispoštuje obaveze isplate prihoda i troškova eksploatacije.
Iste godine usvojen je i prateći zakon o osnivanju nezavisne naftne kompanije i suverenog fonda za upravljanje prihodima od nafte, što je tadašnji premijer, a sadašnji predsjednik Kurdistana, Nechirvan Barzani, smatrao ključnim korakom ka potpunoj političkoj nezavisnosti regije. Kurdistanska vlada planirala je da proizvodnju sa tadašnjih 350.000 barela dnevno poveća na milion do kraja 2015. godine, čime bi se dodatno osamostalila od Bagdada.
Savezna vlada je na ovaj potez odgovorila serijom tužbi protiv kurdskih vlasti zbog izvoza nafte bez njenog odobrenja. Međutim, rezultati suđenja bili su neujednačeni jer irački ustav iz 2005. godine nije jasno definisao ko ima krajnju vlast nad naftom i gasom u Kurdistanu. Kurdske vlasti tvrde da, prema članu 112 i 115 ustava, imaju pravo da upravljaju naftom i gasom iz polja koja nisu bila u proizvodnji 2005. godine. Takođe, navode da član 115 daje prioritet zakonima regija i pokrajina kada nije izričito navedeno da je neka nadležnost u isključivoj vlasti savezne vlade.
Bagdad, sa druge strane, tvrdi da član 111 ustava propisuje da su nafta i gas vlasništvo svih građana Iraka, čime se kurdska samostalna prodaja nafte smatra nelegalnom. Stoga je federalna vlada insistirala da nijedna međunarodna naftna kompanija koja nije podnijela svoje ugovore na reviziju iračkom Ministarstvu nafte nema pravo koristiti kurdske naftovode za izvoz.
Poslije mješovitih pravnih presuda, Bagdad je promijenio strategiju i pokušao postići dogovor sa Kurdistanskom regionalnom vladom kojim bi se zaustavila nezavisna prodaja nafte u zamjenu za redovne budžetske isplate. Tako je u novembru 2014. postignut dogovor prema kojem je federalna vlada pristala da Kurdistanu mjesečno isplaćuje 17% iračkog budžeta (oko 500 miliona dolara), dok bi kurdske vlasti zauzvrat organizovale izvoz do 550.000 barela dnevno kroz državni naftni marketinški sistem SOMO.
Međutim, ovaj dogovor je propao ne samo zbog ustavnih nejasnoća, već i zbog potpuno suprotnih ciljeva dvije strane. Kurdistanske vlasti su željele da koriste prihode od nafte kako bi finansijski ojačale i stekle punu nezavisnost od Bagdada, dok je savezna vlada nastojala da centralizuje sve naftne tokove kroz SOMO i postepeno smanji budžetska davanja Kurdistanu, kako bi ga vratila u puni sastav Iraka.
Ove namjere dodatno su potvrđene 3. avgusta prošle godine kada je irački premijer Mohamed al-Sudani izjavio da će novi zakon o nafti u potpunosti regulisati proizvodnju i investicije u cijelom Iraku, uključujući Kurdistan, kao snažan faktor iračkog jedinstva.
Osim unutrašnjih sukoba, budućnost iračke naftne politike oblikuju i globalne sile. Kina i Rusija, uz podršku Irana, favorizuju potpunu integraciju Kurdistana u Irak, dok Sjedinjene Američke Države i Izrael vide Kurdistan kao važan oslonac za nadgledanje iranskih aktivnosti u regionu. Evropska unija takođe pokušava igrati ulogu u energetskoj sigurnosti regije, pri čemu je Francuska TotalEnergies uključena u projekat vrijedan 27 milijardi dolara, dok je britanski BP angažovan na razvoju ogromnih naftnih polja u Kirkuku.
Istovremeno, Kina trenutno kontroliše trećinu ukupnih dokazanih rezervi nafte i gasa u Iraku, a kineske kompanije proizvode oko 3 miliona barela dnevno. Ova energetska igra velikih sila dodatno komplikuje situaciju između Bagdada i Kurdistana, jer iračka vlada nastavlja koristiti nesigurnost u pregovorima kako bi izvukla najveću moguću korist.
Irački ministar nafte Hajan Abdul Gani prošle sedmice je izjavio da su u toku pregovori sa turskom vladom o pripremi naftovoda Irak-Turska za ponovno pokretanje izvoza. Međutim, jasno je naglasio da Kurdistanska regionalna vlada mora garantovati predaju najmanje 300.000 barela dnevno SOMO sistemu kako bi nastavila primati budžetska sredstva.
U svjetlu dugogodišnjeg političkog nadmudrivanja, i dalje ostaje pitanje da li će se embargo na izvoz nafte iz Kurdistana zaista završiti ili će Bagdad nastaviti balansirati između obećanja i pritisaka, koristeći energente kao sredstvo kontrole nad regionom.
Izvor: oilprice.com
