Izvor fotografije: Wallem
Izazovi u obuci pomoraca postaju sve izraženiji, a brodarska industrija sve više prepoznaje da će najveći teret tranzicije ka dekarbonizaciji i digitalizaciji nositi upravo ljudi – pomorci od kojih se već sada očekuje da prate ubrzani razvoj tehnologije.
Suočena sa višedecenijskim promjenama koje zahtijevaju nove vještine, industrija sve češće traži od posade da upravlja digitalnim alatima, prikuplja, analizira i razmjenjuje podatke brže i češće nego ikad ranije. Osim toga, traži se i savladavanje novih goriva i pogonskih sistema, koji mijenjaju postojeće bezbjednosne procedure i lance odgovornosti na brodu.
Trenutni sistem obuke nije nefunkcionalan, ali znakovi slabosti postaju sve uočljiviji.
Čak i njegovi najglasniji zagovornici priznaju da temelji STCW Konvencije više ne odgovaraju savremenim izazovima. Na nedavno održanom Singapore Maritime Week-u,, brojni lideri industrije pozvali su na reviziju STCW-a kako bi se prilagodio novim uslovima i ostao relevantan u godinama koje dolaze.
Obim potrebne obuke takođe je ogroman.
Koalicija koju čine International Transport Workers Federation (ITF), IMO, International Chamber of Shipping (ICS), International Labour Organization (ILO) i UN Global Compact ranije je procijenila da će više od 800.000 sadašnjih pomoraca morati da stekne nove vještine kako bi se pripremili za tehnološke i energetske tranzicije.
Pomorcima će biti potrebne nove tehničke kompetencije, ali i fleksibilnost da prelaze između različitih uloga u floti i na kopnu. Zadržavanje kvalifikovanog kadra postaje sve veći izazov, pogotovo u trenutku kada se očekivanja ubrzano mijenjaju.
Problem je jasan, ali rješenje još nije. Jasno je, međutim, da se pomorska industrija ne može razvijati izolovano. Pomorce treba obučavati kao i zaposlene u avijaciji ili zdravstvenom sektoru, i to kroz praktičnu, simulacijsku i interaktivnu obuku.
Pojačani zahtjevi za obukom moraju se ispuniti paralelno sa obaveznim sertifikacijama. Da bismo sačuvali bezbjednost i kvalitet, neophodna su velika i brza ulaganja.
Istraživanje iz 2020. godine koje je sproveo Nautilus International pokazalo je da pomorci sve češće sami finansiraju svoju dodatnu obuku, trošeći između 10 i 20 odsto svog prihoda na sticanje novih sertifikata, posebno u oblasti novih tehnologija i dekarbonizacije.
Izvještaj Seafarers’ Happiness Index za četvrti kvartal 2024. zabilježio je značajan raskorak među iskustvima pomoraca. I dok mnogi hvale kvalitet predavanja, sve je izraženija zabrinutost da je obim obuke prevelik i da ugrožava vrijeme za odmor. Mlađi članovi posade često navode da im nedostaje praktično iskustvo, da je onlajn obuka monotona i da ih ne priprema dovoljno za realne situacije na brodu. Rezultat su umor, frustracija i opadanje ukupnog zadovoljstva poslom.
Pomorska industrija mora usvojiti najbolje prakse koje omogućavaju razvoj i zadržavanje vještina, uz jačanje zdravlja, dobrobiti i bezbjednosti pomoraca.
Pomorcima treba omogućiti vrijeme i prostor da uče i grade samopouzdanje. To se postiže postepeno, kroz stalnu izloženost realnim situacijama. Nova generacija simulacionih tehnologija mora postati pravilo, a ne izuzetak.
Obuka se više ne mora u potpunosti odvijati u fizičkim simulatorima. Savremena tehnologija omogućava stvaranje virtuelnog okruženja i scenarija. Pomorcu je potreban samo računar, sto i internet i može da vježba, pogriješi, nauči i pokuša ponovo, sve u bezbjednom okruženju.
Očigledno je da industrija mora djelovati zajednički ako želi trajno rješenje. Vlasnici brodova, operateri, klasifikacijska društva, proizvođači opreme i ostali lideri mogu ostvariti korist formiranjem saveza i zajedničkim radom.
Na taj način može se dijeliti iskustvo (uz poštovanje povjerljivosti), razvijati realni scenariji reagovanja u vanrednim situacijama i izgraditi sistem obuke zasnovan na analizama uzroka.
Tako dobijeni modeli omogućili bi timsku obuku u virtuelnim učionicama, koncept koji poznat kao “Group Immersive” – grupna simulacija u virtuelnom okruženju, a u kojoj se podstiče praktično učenje, upotreba prethodnog znanja i preuzimanja inicijative u kontrolisanim uslovima.
Ključno je razumjeti da ovaj problem nije moguće riješiti samo dodavanjem još nekoliko kurseva ili slanjem pomorca na simulator na nedelju dana. Obuka za situacije tipa „šta ako“ ne može se uspješno prenijeti kroz udžbenike.
Potreban je održiv globalni model koji može odgovoriti na obim i kompleksnost savremenih zahtjeva za obukom. Takav model treba da poboljša način na koji procjenjujemo kompetencije, ali i da razvije metode učenja što bliže realnosti, čak i kada se ona odvija u virtuelnom prostoru.
Izvor: Splash247
