Izvor fotografije: Shutterstock.com
Legenda govori da je zbog svađe, nesloge i stalnih sukoba lokalnih plemena, bratstava i porodica, morska nimfa Dafina, boginja-zaštitnica zaliva, podigla veliku oluju i sve muške glave, kolovođe, prinudila da se sklone u malu uvalu, na ulazu u zaliv Boke. Oluja nije prestajala sve dok se nisu izmirili i tek onda im je dozvolila da odu kućama.
Nije teško zamisliti da u XXI vijeku, baš na Mirištu ili nekom sličnom mjestu bogatom ovakvim legendama, postoji jedna skromna replika stare bokeške kamene kuće, fino uređene unutra, bez pretjeranog luksuza, koja bi koristila naporima najvažnijih svjetskih mirovnih institucija, da „ohlade“ pojedine usijane glave. Jer, gdje je bolje mjesto za mirne tonove, nego pored mirnog mora?
Bila bi to divna promocija jedne male mediteranske zemlje koja još ne zna koliko je bogata ili, koliko bi to mogla biti.
Boka je zaliv-muzej, koji u realnosti jeste neprocjenjiva svjetska kulturološka i istorijska relikvija, ali u dobroj mjeri potonula u industriju banalnosti, pogrešno shvaćene misije turizma.
A, Kotor i čitava Boka Kotorska su vrhunska riznica, ispunjena najrazličitijim dragocjenostima. Pomorske tradicija i pomorske veze iz bolje prošlosti stvorile su pod ovim nebom poseban tip kosmopolite, ili, kako je to jedan slavni autor rekao: „čiji duhovni vidici nisu bili ni skučeni, ni zamračeni vjerskim suprotnostima i fanatizmom.”
Na zapadu zaliva, tamo gdje je španski osvajač Ferrante Gonzaga podigao kulu koju današnji svijet zove „Španjola“, kasnije je došao otomanski osvajač Hajrudin Barbarosa, a nakon njega i đenovljanski admiral Andrea Doria (koji je Barbarosu protjerao iz ovog dijela Boke). Svi su iza sebe ostavili po jednu kulu, utvrđenje, a svaka od njih je preživjela duže od šest vijekova.
Da ničeg drugog nije, samo ova ostavština je dovoljna da sposobnim ljudima u turizmu jednog malog primorskog grada, ponudi mnogo toga.
U bokeškom zaseoku Kruševice postoji takozvani „Vjetreni mlin“, zapravo preteča današnjih „vjetroparkova“, sagrađen 1700-1701 godine, kao mlin-vjetrenjača, i to tačno na mjestu „razgraničenja“ Venecijanske Republike i Otomanskog carstva, kada su se ove dvije ondašnje sile dijelile na brdima iznad Boke. Može biti da su na vrijeme potpisali „agreman“ pa ih je Dafina, zaštitnica zaliva, sačuvala od velikog nevremena i drugih nevolja.
Taj „Vjetreni mlin“ i dalje postoji, ponekad ga neko i obiđe, i može se smatrati sinonimom za zaborav, mada je uvršten u nekoliko „bokeških čuda“.
A, tih čuda ima toliko da ih još niko nije sistematizovao, popisao i na taj način podigao tamo gdje pripadaju: svjetskoj riznici kulture.
Kasnih sedamdesetih godina prošlog vijeka, odnekud se u ex.YU pojavio meksički istoričar Hose Salinas Prajs, koji je navodno „nepobitno“ utvrdio da se slavna Troja nalazila ustvari u Gabeli, u dolini Neretve, blizu same obale Jadrana. Nije dugo prošlo, a „dokazi“ da je Odisej lutao baš tuda, probudili su znatiželju ljudi pa su nađena i helenska predanja i mitovi prema kojima je Odisej lutao baš ovim dijelom južnog Jadrana i ulazio u Boku.
Istina, Boka ima dovoljno svoje realne, opipljive istorije, da joj mitovi nisu bili potrebni, međutim, u „zalivu svetaca“ je nekada bilo i carstvo pomoraca.
Upravo su pomorci održavali draž mitološkog bića svjetskih mora i okeana, pa tako i Boke, kao mističnog zaliva, čija nadrealna ljepota nudi mogućnost svakoj imaginaciji. Ne samo lokalnom življu nego i svjetskim putnicima koji defiluju ovim obalama.
A, zna li Boka sa sobom? I znaju li „vrhovi odlučivanja“ kako treba sa Bokom? Ili će Dafina, morska nimfa, boginja-zaštitnica zaliva, da opet sruči svoj bijes na narcisoidne glavare i pisare, zaslijepljene pohlepom i faraonskim ambicijama.
Autor: Nikola Vlahović, pomorstvo.info
